Bio sam jako glup kada sam pre nekoliko dana pomislio da zemlja koja samu sebe smatra evropskom i demokratskom, ne može pasti niže od ovoga. Sada čekam sledeće korake naprednjaka koji su došli na vlast izborima sprovedenim prevarom i podmuklim manipulacijama.

Crvenokošuljaši

Za nas sanjare, koji smo mislili da je zemlja meda i mleka već ovde, svaki izbori su razočaranje, ne zbog rezultata, već zbog nivoa demokratije.

U Novom Sadu je policija ponovo pretukla one koji drugačije misle, a u Beogradu su razbili jednu TV kameru pred policajcima koji su ćutke posmatrali događaj – to je najniža tačka. Ali bojim se da bi moglo biti i gore.

Novi Sad, nekadašnja pokrajinska prestonica, bio je administrativni centar jednog karakterističnog regiona zemlje, koji se smanjivao i po teritoriji, a sada je postao samo decentralizovani izvršni organ centralizovanog sistema vlasti. Policija je tukla mirne građane koji su protestovali ispred Banovine u Novom Sadu, koja je ispostava vlasti. Zašto baš ovde? Zato što bi ovo bio najvažniji objekat vlasti u Vojvodini. (Banovina u Novom Sadu je monumentalni kompleks zgrada (zgrada Pokrajinske vlade i AP Skupštine Vojvodine) izgrađen 1936-1939. po projektu arhitekte Dragiše Brašovana, bila je sedište bana Dunavske banovine i banske uprave od 1939. do 1941. godine). Ti policajci koji su bili raspoloženi za tuču, poslati su ovde, grubo rečeno, da uspostave red. Ti, javni službenici, kojima je povereno nadgledanje reda, zloupotrebili su poverenje i udarili po glavi mladića, štitom za suzbijanje nereda, a koji se usudio da protestuje zbog toga što nam se vlast ruga, tretira nas sa prezirom i podsmehom, želi da nas ismeje i ponizi. Tome služi i režimska štampa.

Nemeček

Mladić se zove Vukašin Đinović. Njegovo ime vredi zapamtiti, jer je osvojio brojna međunarodna takmičenja iz matematike i fizike. On je taj koga je policajac udario štitom, zbog čega mu je potekla krv iz nosa. I štit je oružje, jer je policijski štit sredstvo koje se koristi za odbijanje napada i za napad. Dok policija drži štitove, demonstranti dižu ruke, kako bi pokazali da nemaju nameru da koriste nasilje. Bore se znanjem u svojim glavama – istim tim glavama u kojima stanuje i znanje iz matematike i fizike.

Ko je danas uopšte čuo za Ferenca Molnara i njegove Dečake Pavlove ulice? Mlađa generacija verovatno nije. Pa ipak, danas otadžbinu treba braniti, baš kako su to i oni radili pre više od sto godina. „Dečaci Pavlove ulice“, omladinski roman Ferenca Molnara, prvi put je objavljen u nastavcima 1906. godine u omladinskom časopisu „Učenički časopis“, a kao knjiga je objavljen 1907. godine. Erne Nemeček, bio je jedini redov Ferenca Molnara koji je poginuo braneći „otadžbinu“, ali su Boka, Gereb, Čele, Čonakoš, Kolnai, Barabaš, Vajs, Rihter , Lesik i drugi članovi družine ostali živi. Ostali su živi i crvenokošuljaši: Feri Ač, Sebernič, Vendauer i braća Pastor, ali ih mi, koji smo ovu priču čitali, pamtimo samo kao snažne, mrgodne, preplanule dečake.

Otadžbina

Pa, otadžbinu i ovog puta napadaju iz više pravaca. Srbija krvari i sa istoka i sa zapada: na istoku, opet zbog ruske braće, a na zapadu ovoga puta, zbog Sjedinjenih Američkih Država. I Marta Koš, komesarka Evropske unije za proširenje, nedavno je izjavila da Beograd ne može da sedi na dve stolice istovremeno. Beograd zaljubljeno gleda u pravcu Brisela zbog očekivanog novca, ali gleda i na istok zbog ruskog gasa i predstojećih izbora.

Ništa od ovoga ne menja činjenicu da se vlast sada već fizički obračunava sa štampom – sa onom štampom koja pokušava da informiše objektivno. Iako je teško očekivati neko posle stalnog šamaranja pruži ruku, da mu je još i odseku!

Dakle, dospeli smo u takvu situaciju u kojoj svako ko misli da zemlja koja samu sebe smatra demokratskom ne može pasti niže od ovoga, mora biti veoma glup.

Ali otadžbina se mora braniti. Dečacima Pavlove ulice je to uspelo. Možda će se i ovi srpski mladići i devojke izboriti za svoju budućnost.

Iako su junaci romana posle pobede sa tugom primetili da je njihova otadžbina, to jest zemljište na kom su se igrali, postala gradilište, Nemečekovi tog vremena su znali da se ipak vredelo boriti.

Deže Ereg

Vukašin Đinović (Foto: nedeljnik.rs)