Svakodnevno se i sve više suočavamo sa nedostatkom kulture na svim poljima.

Reči koje su najteže za izgovaranje su „izvini“, „molim“, „hvala“ i tome slično… I sama sam prisustvovala iks puta situacijama u kojima ljudi čak ne znaju ni da se jave kada uđu negde, iako je to zaista stvar primarne kulture.

Ali zašto je to tako? Zašto su kultura i lepo ponašanje postali poslednja rupa na svirali?

Osim što su svuda zavladali nekulturni ljudi i ono što su poneli od kuće sa sobom, mene su ovaj put zanimali i neki globalni razlozi.

Istraživanja pokazuju da je globalni nedostatak kulture pokrenut globalizacijom, digitalnom zasićenošću i hiperindividualizmom, koji erodiraju lokalne tradicije. Brzi tehnološki napredak, a sa druge strane „kulturno zaostajanje“, nadmašuje društvenu adaptaciju, što rezultira površnim, fragmentiranim i jednokratnim kulturnim proizvodima, umesto dubokim, zajedničkim iskustvima.

Dakle, putem tehnologije i globalizacije dolazi do dekulturacije.

Internet i posebno algoritamski sistemi za preporuke stvaraju „globalno kolektivno nesvesno“ koje meša prošlost, sadašnjost i budućnost, a što opet otežava pojavu jedinstvene, vremenski specifične, nove kulture.

Kad bi sve to preveli na laički jezik, mi smo sad u nekom kulturnom limbou, dakle ni tamo ni ovamo. I to globalno.

Veliku ulogu u nedostatku kulture danas igraju i hiperindividualizam i konzumerizam. Kultura se pomerila od zajedničkih, zajednicom vođenih iskustava ka personalizovanoj, jednokratnoj potrošnji, transformišući kulturne prakse u „tokene“ kojima se može trgovati ili prijazivati radi društvenog statusa. Manje-više, živimo u potpuno lažnom svetu.

U istraživanjima u vezi ove teme često se pominju i nostalgija i nedostatak identiteta. Kako? Pa oslanjanje na raznorazne rimejkove, nastavke i povratke u prošlost zapravo sugeriše krizu identiteta 2020-ih, gde je kultura često samo reciklirana ili kurirana verzija prošlosti.

Zatim, brzo mešanje ideja kroz globalizaciju i imigraciju čini da se lokalni ili tradicionalni izrazi izgube u zamagljenoj univerzalnoj poznatosti.  Naučnici se slažu i da je pomak ka skepticizmu i individualizmu smanjio kolektivne aktivnosti koje su istorijski gledano gradile jake kulturne norme. Neki pak tvrde da to nije nedostatak kulture, već da je kultura sada „toliko sveprisutna da je ljudi ne mogu videti“ šta god to značilo. Ili da se stalno razvija u nove oblike koji jednostavno ne liče na prošlost.

S obzirom da smo, naročito u ovoj državi potpuno zaboravili šta je to kultura, jer su nam nametnuli nešto nakaradno što samo oni nazivaju kulturom, da se podsetimo šta je ona zapravo.

Kultura je zajednički sistem verovanja, vrednosti, običaja, ponašanja i artefakata koje članovi društva koriste za interakciju sa svojim svetom i jedni sa drugima. Ona je naučena, a ne urođena, obuhvata jezik, tradicije, umetnost i norme koje definišu identitet grupe. Ona vodi način na koji ljudi misle, deluju i osećaju, delujući kao nacrt života.

E sad, da vidimo šta znači nedostatak kulture i loše ponašanje.

Oba se često manifestuju kao toksično okruženje obeleženo nedostatkom empatije, poverenja i poštovanja, što često proizilazi iz lošeg vođstva nekog tipa. Ovo karakteriše neprofesionalno ponašanje, kao što su maltretiranje, ogovaranje i okrivljavanje drugih, što potkopava moral i produktivnost. Proističu i iz ponašanja kao što su maltretiranje, mikro menadžment i stalna negativnost. Prisutno je i neetičko ponašanje, to jest loša kultura može dovesti do prevara, neusklađenosti sa zakonima i nedostatka odgovornosti. Sve ovo dovodi do niskog morala, smanjene produktivnosti i, u teškim slučajevima, prihvatanja štetnih praksi, kao što je konstantno uznemiravanje.

Loša kultura je često rezultat toga što lideri ne uspevaju da modeliraju dobro ponašanje ili tolerišu negativno.

U suštini, loša kultura se definiše najgorim ponašanjem koje se toleriše.

I sada kada smo stigli do kraja, jasno je zašto je kod nas kultura postala ovakva kakva jeste i ko je kriv što smo dovde stigli.

Pametnom dosta.

Smeće u Drini (Foto: N1)