Neki ljudi jednostavno umeju da žive. I svaki trenutak svog života koriste za nešto lepo. Naravno, takvi ljudi su uglavnom shvatili i da je i priroda ta koja nam pruža mir, te umeju i u njoj da uživaju. Tako sam se obrela na prelepom imanju Miroslava i Maje Terzić u Senti.

Direktan povod zašto sam došla kod njih, jeste taj što su njih dvoje bili u Monaku, iz kog su se vratili pre par dana. To samo po sebi ne bi bilo ništa posebno važno, da tamo nisu bili jednim lepim povodom, kojim je ostvaren Miroslavljev dečački san.

Kao kratak uvod u ovaj intervju, ispričajte nam zašto ste zapravo bili u Monaku?

-Hvala vam na poseti i na ovim lepim rečima.

Bili smo u Monaku da gledamo History Race trke Formule 1. To su trke starih Formula, od 1950. kada su počele trke Formule 1, pa sve do 1985. godine. History Race je interesantna manifestacija, zato što na jednom mestu možete da vidite 35 godina perioda Formule 1. Svi bolidi su tamo, od onih starih Maseratija, Ferarija itd. pa sve do onih koje sam na primer ja gledao kao klinac i koji su mi zapravo i najdraži u celoj priči.

Ja sam trke Formule 1 počeo da gledam 1979. godine, naravno koliko su to tada mogućnosti dozvoljavale, bez interneta, mobilnih i svega što je kasnije usledilo. Mi smo zapravo tada koristili svaku i najmanju priliku da vidimo neku sliku, da dobijemo neku informaciju, vidimo neki rezultat. Možda zato što sam tada bio zaista klinac i to su bili počeci mog gledanja Formule 1, kada se sada vratim unazad, najjače emocije me vežu za taj period i tada mi je zapravo bilo i najinteresantnije. Pričam u množini, jer je osim mene tu bilo i par mojih drugara, koji smo to redovno pratili. Priča i anegdota vezanih za sve to naravno ima bezbroj.

Kada smo sada bili u Monaku i kada sam video neke bolide koje sam do sada imao prilike da vidim samo na fotografijama, iskreno, prosto je neverovatno kakve emocije to probudi u čoveku. Možda puno ljudi neće ovo razumeti, ali evo da pokušam plastično da objasnim. Mnogi ljudi vole da idu na pecanje na primer, pa neko upeca soma od 50 kg, što se uglavnom događa jednom u životu, te se toga ceo život seća. Eto tako nekako sam se i ja osećao gledajući uživo te automobile, to jest bolide. I ne samo to. History Race je interesantna i zbog toga što možete da priđete bolidima, slikate, pipnete. Takođe možete i da razgovarate sa vozačima.

Vi ste ove godine imali jednu veliku prednost u odnosu na druge posetioce? Šta je to bilo?

-Tako je. Imao sam veliku prednost, jer sam ove godine bio akreditovani foto-reporter, te sam mogao da uđem svuda, ali bukvalno. Mogao sam da uđem i u prostor gde su bili parkirani bolidi, i u pit stop, gde su boksovi, pa sam čak mogao da izađem i na samu stazu kada se već postave bolidi za start. Mogao sam da obiđem i celu stazu doslovno, tik uz ogradu. Da vam to malo približim. Stajao sam s jedne strane odbojnog branika, a bolid prolazi pored mene na 60 cm. Fenomenalan osećaj. To je nešto što ne možete doživeti baš svaki dan.

Kako je došlo do toga da tamo odete kao akreditovani novinar?

-Priča u vezi toga je veoma interesantna. Početkom devedesetih godina prošlog veka, osnovan je časopis Vrele gume. Jedan od suvlasnika u to doba bio je jedan moj poznanik, koji me je zamolio da nešto napišem u vezi trka, jer je znao da to i volim i pratim. Međutim, mene pisanje tada nije interesovalo, ali sam mu preporučio jednog svog drugara. Taj drugar, sada već i naš venčani kum, bio je Zoran Živkov, koji je otišao u redakciju Vrelih guma i mic po mic dogurao do glavnog i odgovornog urednika. U časopisu je proveo 18 godina. Sada je već nekih desetak godina u beogradskom časopisu Top Speed. Zoki je završio pravo, kojim se nikada nije bavio, izgleda da sam ja uspeo da ga skrenem na potpuno drugi put, jer je iza njega definitivno ozbiljna novinarska karijera od 32, 33 godine. Kada kažem ozbiljne, bukvalno to i mislim, jer on sve vreme ide na trke kao akreditovani novinar. Vremenom je stekao takvu reputaciju, da ga znaju bukvalno svi, od Bernija Eklstona, preko Šumahera i mnogih drugih, koje je imao prilike da intervjuiše. Tako da izgleda da je dobro što se nije ipak bavio pravom, već ovim.

E, pa Zoki je meni izdejstvovao akreditaciju, mada ne bih izostavio ni to da sam ja u nekom periodu devedesetih i pisao za Vrele gume, možda nekih godinu, dve dana, u rubrici o motociklizmu. Naravno, moja akreditacija je poslata Auto moto klubu Monte Karlo, koji su je i prihvatili. Maja (supruga, prim.aut.) je bila moj pomoćnik, tako da je sve lepo prošlo. Čim smo stigli, dobio sam prsluk sa brojem, da se odmah vidi da sam foto reporter. Kao što sam već pomenuo, akreditovani novinari mogu da uđu na mnogo više mesta nego obični posetioci, ali ja sam srpska varijanta, krlja, gurao sam se i gde može da se uđe i gde ne može. Nisam bio bezobrazan, niti sam radio nešto nedopustivo, ali sam pokušavao. Vi na prsluku imate broj, kako sam rekao, te baš nije uputno ni da se ponašate onako kako ne treba, jer vas par puta opomenu, pa posle stigne ček za plaćanje kazne u redakciju i to je to. Naravno, ja nisam hteo da izazivam sudbinu. Ono što je veoma interesantno je da su i redari i svi prisutni veoma ljubazni, te kad pokušate da prođete negde gde ne smete ili niste znali da ne možete, veoma ljubazno vam objasne da dalje ne može.

Šta je za vas bio glavni događaj?

-Pa naravno to što sam mogao da uđem tamo gde su bolidi, da ih slikam, pipnem, da sve ono što sam nekada gledao na fotografijama u časopisima sada vidim uživo. Ako ste mislili da nisam seo u bolid, prevarili ste se. Naravno da sam se utrpao u Reno, za koji sam navijao kao klinac i to mi je bilo neopisivo drago. To su zapravo sve privatni automobili. Dok ja imam kolekciju modela, igračaka bolida, za koji su vezane pojedinačne uspomene, ovi što imaju novca, kupe pravi bolid. E sad, tu postoje dve priče… Neki kupe bolid, pa ga parkiraju negde kod kuće ili čak u kući, da im predstavlja ukras, a drugi kupe, pa se trkaju. Pazite, nisu to one trke koje su baš preoštre, ali je trka ipak trka. Već sam doživljaj kada sednete u bolid i provezete se stazom u Monaku vredi zaista mnogo. Na primer, Ferari ima opciju prodaje bolida, pa ako imate  2, 3, 5 miliona evra viška, možete da kupite Šumaherov bolid, to jest, ako ih uopšte još ima u prodaji. Druga je stvar što možete da ga držite kao ukras, ali realno ne možete ni da ga upalite, jer je za to potrebna ozbiljna tehnologija.

Pominjali ste mi Maranelo u pripremi za intervju…

-Da, ovi drugi svoje bolide drže u Maranelu. Kada su ovakve manifestacije, ti bolidi se donose u Monte Karlo. Na primer, ovde gde smo bili je Ferari imao ogroman poseban šator, ogroman tipa 50 metara dugačak i dvadeset širok, gde su stajali bolidi. Oko njih je bilo najmanje pedeset mehaničara, dakle svaki bolid je opsluživalo tri, četiri mehaničara. Dakle, vlasnik bolida dođe od kuće i ponese samo kacigu, a sve ostalo stiže iz Maranela, bolid, kombinezoni i sve ostalo što je potrebno. Onda se oni revijalno voze subotom i nedeljom po sat vremena. Tu nema trka, jednostavno se voze stazom, ne bi li učinili sebi zadovoljstvo.

Rekla bih da je to ipak ne malo zadovoljstvo.

-Da, u pravu ste. Samo bih napomenuo da zapravo od pedesetih godina do sada nije to ogroman broj ljudi koji su bili trkači, njih 770. Pa i ovi ljudi koji kupe bolid i voze iz zadovoljstva pripadaju malom krugu ljudi.

Koji vam je bio najlepši doživljaj što se tiče celog boravka?

-Doživljaja je bio zaista mnogo. Mi smo bili tri dana, koliko manifestacija i traje, dakle petak, subotu i nedelju. Svaki dan je počinjao u osam, a sam program trajao do 6, 7 popodne, u zavisnosti od toga šta se događalo na stazi, da li je bilo nekih udesa i tako dalje. Postoji osam klasa, kategorija, u zavisnosti od toga kom periodu pripadaju, kada su voženi. Bilo je zaista mnogo interesantnih stvari, ali evo, izdvojiću jedan.

Video sam bolid Žila Vilneva, koji je vozio 1981. godine. Mi smo kao klinci 1980. godine nabavili neku knjigu o Formuli 1 iz prethodne sezone i u to doba je ovde za nas to bio spektakl. Na kraju knjige su bile adrese timova. Kao što znate to je vreme bez interneta, te ja nisam bio lenj, već sam seo i svakom timu napisao pisamce. Jednog dana, otvorim ja poštansko sanduče, a tamo koverta iz Ferarija. I sad sam se evo naježio kada sam se toga setio. Unutra dve fotografije, veličine razglednice, Džodi Šekter i Žil Vilnev, potpisane hemijskom olovkom. I pored toga žuti Ferarijev amblem. Mojoj sreći nije bilo kraja. I evo, posle 45 godina, imao sam priliku da uživo vidim Vilnevov bolid. Čak sam razgovarao i sa mehaničarima. Još jedna interesantna stvar je da sam i na fotografijama viđao jednog starijeg gospodina koji je uvek tu negde, a sada sam ga video i uživo. Nisam mogao da razgovaram s njim, jer govori samo italijanski, te sam pitao jednog od mlađih mehaničara na engleskom, ko je taj gospodin. Ispostavilo se da je on najstariji živi šef mehaničara, koji i dan danas radi. Ima oko 80 godina i popravlja, čačka i one bolide iz pedesetih, a i ove najnovije. Neverovatno.

Da se vratim na Vilneva. On je bio legendarni trkač Formule 1, nažalost poginuo je u Belgiji 1982. godine. Nikad nije bio prvak sveta, ali su ga u Ferariju najviše voleli. On je jednostavno davao sve od sebe. Vozio je do maksimalnih mogućnosti bolida, pa često i preko. Bilo je tu svega. Kao i Sena i Vilnev je do dana današnjeg ostao jedan od etalona priče o Formuli 1. Jedna kategorija u kojoj se vozi njegov bolid se i zove Žil Vilnev.

Imali ste i jednu veliku čast. O čemu se radi?

-Kao novinar, foto reporter, mogao sam da izađem i na stazu i obreo sam se tačno preko puta pobedničkog postolja, koje je visoko kao na primer prvi sprat neke zgrade. Svaki pobednik je dobio po jedan Tag Heuer sat, oni su bili sponzori i jednu malu figuricu od nekih četrdesetak centimetara, a kaciga je bila sa imenom trkača čije je ime nosila kategorija u kojoj su pobedili. Kada je bila druga kategorija, Džeki Stjuart (bila je i kategorija Lauda, Sena, Hil itd.), trkači su sišli dole da se kucnu šampanjcem, pošto se ne prskaju kao na onim velikim trkama Formule 1. Naravno sve to može da se slika.

Naravno, zamolio sam organizatora da se slikam sa tom jednom figurom. Kako su foto reporteri slikali, tako su i mene slikali sa tom figurom. (smeh)

Ono što mi je posebno bilo drago je da sam uspeo da se slikam i sa udovicom Žila Vilneva, koja je predavala pobednicima pehare. Naravno, sišla je da popriča sa vozačima, kad sam je zamolio da se slikamo zajedno, na šta je veoma rado pristala. Naravno da sam joj rekao i da sam bio veliki fan njenog supruga pokojnog, što joj je sudeći po izrazu lica baš prijalo.

Sa kim ste još uspeli da se slikate?

-Sa takođe legendarnim Džekijem Iksom, belgijskim vozačem,koji je bio svetski šampion u raznim kategorijama. Čak sam i Alonsa uspeo da upecam u Ferarijevom šatoru. Sve je to trajalo veoma kratko, ali mi je ostala lepa uspomena.

Nadam se da ćete nam ustupiti i neke fotografije posle ovih lepih priča, jer u ovom slučaju one ipak govore više od reči.

-Naravno da hoću, ekskluzivno za vas i Slobodnu reč.

Fotografija sam napravio 5000. Kod kuće sam imao veliki posao da sve proberem.

Pomenuli ste mi puno toga, ali je još jedan doživljaj privukao posebno moju pažnju. O čemu se radi?

-Zaista sam tamo napravio divne uspomene. Znam na šta mislite.

Ja sam navijao tada kada sam počeo da gledam trke, za Reno. Verovatno zato što je moj tata imao Reno 12. Moj drugar Alek je navijao za Ližije, dakle, dva francuska tima. I muvajući se sada ispred tih garaža, prišao sam jednom mehaničaru i pitao ga da li bih mogao da sednem u Renoov bolid. Vrlo ljubazno mi je odgovorio da mogu, ali moram da skinem patike. Nije potrebno reći da je to najmanje što sam bio spreman da učinim da ostvarim jedan od svojih snova. Nekako sam se ugurao, jer je mesta malo, tesno je, ali srećom, izgleda da je vozač bio negde moje građe, pošto sam upao u sedište kao da je za mene pravljeno. Nema tu puno mrdanja, uglavite se i to je to.

Moram da vam postavim i pitanje koje nema puno veze sa trkom, ali me interesuje. Gde ste spavali, kako ste sve to organizovali, kakve su cene u Monaku? Da li može da se ode na primer na neki izlet ako smo u blizini ili je sve to preterano za obične smrtnike?

-Da počnemo od toga da mi, je li, dolazimo iz ekonomskog tigra, te je pitanje šta je kome skupo, a šta nije. Ja smatram sebe običnim, prosečnim čovekom, a da vam kažem, ovakvu manifestaciju, naravno onaj ko to voli, može sebi da priušti, dakle nije nedostižno.

Prošle godine sam bio na nekom putovanju i potrefilo se da je poslednjeg vikenda tog putovanja bila trka Formule 1 u Monaku. Karte za četvrtak su bile 30 evra, ali se u četvrtak ne vozi Formula 1, već Formula 2, 3 i Porše Kup. Karte za petak su bile 150 evra, za subotu 600, a za nedelju od 1000 pa na dalje. Ja sam bio u četvrtak i petak, da vidim sve to, da osetim atmosferu.

Sada, sa novinarskom akreditacijom, nisam morao da kupim nikakve karte, te cene ni ne znam. Smeštaj smo imali u Mentonu, u Francuskoj, koji je bukvalno dve vozne stanice od Monaka. Još prošle godine smo provalili da je do Monaka daleko najbolje doći vozom. Voz ide na svakih 15 minuta i povratna karta je 7,5 evra po osobi i to je najelegantnija varijanta za saobraćanje, jer je železnička stanica u samom centru Monaka.

Cifre uopšte nisu nešto nenormalno visoke, kako bi čovek očekivao. Dve stavke su tu najskuplje, dakle put dotle, u smislu goriva i putarine. Od Sente do Mentona ima okruglo 1500 kilometara, dakle tamo i nazad duplo.

Ono što je veoma interesantno je da kada uđete u samoposlugu u Monaku, sve čega se dotaknete je jeftinije nego kod nas.

Pa ništa, onda bolje da se preselimo u Monako.

-Da vam kažem, čovek bi rekao da je tamo čist neki fenseraj, ali nije tako. Ozbiljan broj ljudi viđate koji jedu pizza parče na primer, neki obrok u činiji, sendvič i tako. U svakoj samoposluzi imate i mikrotalasne, pa obrok možete i da podgrejete ako vam se to jede. Ljudi tako funkcionišu. Pizza parče je na primer četiri i po evra. Cena kućne hemije je niža nego kod nas.

Monako uopšte ne mora da bude preskup. Ako baš hoćete da ručate u restoranu koji je uz samu stazu, naravno da ćete da platite, ali to je svuda tako. Mi smo hteli da doživimo Formulu 1, spram naših mogućnosti.

Čak ni cena smeštaja nije preterana, ali treba imati u vidu da ipak govorimo o Mentonu, koji je na pet kilometara od Monaka. Iskreno, cene nisu više ni u Sloveniji. Ipak ovde govorimo o Azurnoj obali, ali kako sam napomenuo, cene uopšte nisu toliko visoke kako bi čovek očekivao. Smeštaj po danu je bio između 90 i 100 evra, po stanu, a slične cene su i u Nici i Kanu. Stan je bio dvosoban, 60 kvadrata, ful opremljen, nema šta nema. Dakle, sve na maksimalnom nivou, počev od kvaliteta dušeka na krevetu, preko svega ostalog. Nije sporedno ni to, da je stan bio na samoj obali mora, divno.

Jeste se kupali?

-Nismo ni stigli do rive, jer smo prelazili neverovatne distance, u koracima… Pogled na brojač koraka mi je otkrio da smo prešli 42 kilometra ukupno, nije mi bilo dobro… Kada smo se vraćali u stan, mogli smo samo da se srušimo u krevet. Iskreno, stopala nisam osećao.

Što je isto fantastično, u dvorištu zgrade smo imali obezbeđeno parking mesto, što je tamo bitna stavka, dakle ne morate da plaćate parking, koji je 2 evra sat, tako da ni to čak nije neka nenormalna cifra, kod nas je u mnogim gradovima skuplje.

Da li ćete ići ponovo? Da li je to u planu ili je jednom bilo dovoljno?

-Ova manifestacija se održava svake dve godine. Bilo bi interesantno otići ponovo, iako pretpostavljam da nije isto uzbuđenje kao kada odete prvi put. Verovatno tu dolaze isti ljudi i isti bolidi.

Moram još nešto da kažem, što je meni bilo veoma interesantno.

Kada gledate fotografije iz Monaka ili tv prenose, deluje da je sve daleko veće nego što jeste. Da budem iskren, tu je sve malo, uzano, ti pravci su kratki, kao kad bi u Senti vozili trke.

Pa nisu valjda baš tako grozni putevi u Monaku, kao u Senti.

-Putevi definitivno nisu, ali su ulice zaista samo malo šire. Dakle, oni te odbojne branike postave početkom aprila, kada počinju trke Formule E (električna Formula, prim. aut.), pa onda ide History Race i tako dalje, sve do juna meseca kada je trka one velike, prave Formule 1. Sve je tako obezbeđeno, da vi ne možete doslovno ni da privirite ako ne kupite kartu. Znači, nema: gurnem glavu negde kroz žicu samo da virnem, nema gde. Ima hodnika, liftova, pothodnika, kojima možete da idete od tačke a do tačke b, ali je sve puno redara i nema šanse da im se neko provuče, iako su zaista ljubazni i nasmejani.

Miroslave, hvala puno na ovom intervjuu, koji je barem za mene, bio divan. Verujem da se vidimo nekom drugom prilikom, s obzirom da znam čime se sve bavite i gde sve putujete.

-Hvala vama još jednom što ste bili i što ste imali strpljenja da me saslušate, pa do neke sledeće prilike.

Monako (Foto: privatna arhiva)

Foto galerija (privatna arhiva):