Sećanje mora početi istorijskim pregledom: Koča Popović, Mirko Tepavac, Marko Nikezić i Miloš Minić bili su ministri spoljnih poslova srpske nacionalnosti u bivšoj Jugoslaviji. Ili ako vam se tako više sviđa: Titovi ministri. Nijedan od njih se nije osramotio, čak ni onda kada su, usled  unutrašnjih političkih zbivanja, bili smenjeni. Bilo je tu liberalizma i mnogo toga drugog, uz mnoge druge političke tokove karakteristične za tadašnji sistem, a označene kao „skretanja“, koji su doveli do kadrovskih promena.

Usledilo je pogoršanje

Nakon raspada nekadašnje zajedničke države i građanskih ratova, na mestu Miloševićevog ministra spoljnih poslova Vladislava Jovanovića, smenjivali su se Vuk Drašković, Goran Svilanović i kasnije, Vuk Jeremić. Niko od njih nije ostavio značajan trag u istoriji srpske diplomatije. Nekada uspešan i veoma cenjen sektor postepeno je slabio: usledila su politički motivisana imenovanja i dolazak neiskusnih, pa čak i nekompetentnih, ambasadora i državnih sekretara. Međunarodni položaj zemlje se postepeno pogoršavao, sve dotle dok pre nekoliko godina, na plenarnoj sednici Generalne skupštine UN, šef države i njegov odani ministar spoljnih poslova, ogrnuti svilom nacionalne zastave, nisu protestovali protiv usvajanja rezolucije kojom se osuđuje genocid. Kao da su mislili da je (samo) Srebrenica na dnevnom redu. Međutim, vredi napomenuti, jer je to istorijski zapis, da je bivša Jugoslavija imala čak tri ambasadora mađarske nacionalnosti iz Vojvodine: inženjera Lasloa Balu (iz Zrenjanina/Subotice), Ferenca Deaka (iz Novog Itebeja/Novog Sada) i Kalmana Fehera (iz Čoke). Nismo ni čuli za takva imenovanja u ovom veku. Zatim se pojavila jedna interesantna ličnost, u vezi Kosova – Marko Đurić, šef lokalnog sekretarijata (sa sedištem u Beogradu) – a koji je ubrzo postao ambasador Srbije u Vašingtonu, a potom i ministar spoljnih poslova države. On je bio taj visoki zvaničnik koji je na jednom (srpskom) javnom skupu u Kosovskoj Mitrovici pozvao šefa države i dok je aplaudirao, držeći telefon, uzvikivao: „Aco, Srbine!“ Kasnije je postao diplomata, a potom i ministar. Cena lojalnosti se može meriti (i) na ovaj način.

Privatni avion

Pre otprilike deceniju, Crna Gora se izdvojila iz zajedničke države sa Srbijom, unije koja je kratkotrajno postojala pod dva različita imena. Od tada je Srbija ponovo nezavisna, baš kao što je bila i početkom 20. veka: na njenoj zastavi se nalazi kraljevski grb, dok u međunarodnim odnosima funkcioniše kao republika. Kao da se teško miri sa činjenicom da su je ostavila i crnogorska braća, te da šef države ne može da otputuje ni u Hrvatsku, recimo do Jasenovca, kao što je to svojevremeno činio izvesni predsednik po imenu Tito. Pre nekoliko godina, aktuelni šef srpske države odbijao je da prihvati činjenicu da u susednu zemlju može da otputuje – zvanično – tek nakon prethodnog usaglašavanja, budući da su tamošnje službe bezbednosti u obavezi da osiguraju bezbednost visokih (zaštićenih) stranih gostiju. Čak su u Beogradu i protestovali zbog toga, kao da nisu upoznati sa međudržavnim protokolom.

Turisti

Po svemu sudeći, zvaničnici iz Beograda vole da putuju u Crnu Goru kao da obilaze sopstvenu zemlju. Naime, kada lokalne vlasti u primorskom gradu Tivtu organizuju samit lidera Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana, čarter let kompanije „Er Srbija“ kreće iz Beograda, dan ranije, prevozeći 87 snažnih muškaraca. Zakup čarter leta košta više desetine hiljada evra. Nije poznato ko ga je iznajmio, ali su tivatske vlasti zadržale putnike. Ne samo da su primetili da na aerodrom na obali mora stižu isključivo muškarci u punoj snazi, već su, navodno, dobili i dojavu od francuske obaveštajne službe da ta gospoda imaju nameru da poremete pomenuti međunarodni skup. Navodno je trebalo da garantuju bezbednost srpskog predsednika, ali je takođe zamislivo i da bi mu klicali, baš kao što se nekada orilo „Aco, Srbine“.

Činjenica je da je tih 87 muškaraca sprovedeno nazad u avion i vraćeno kući, pa neka tamo protestuju i viču, poručili su zvaničnici crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova. Od tada vlada tišina, kao da se ništa nije dogodilo. Tišina vlada i u Beogradu, a srpsko-hrvatski odnosi su na najnižem nivou ikada, uprkos tome što je pomenuta kompanija „Er Srbija“ uvela sezonsku čarter liniju – sa dva leta nedeljno – između Beograda i hrvatskog ostrva Brač. Pored nerešenih sporova oko razmene ambasadora i odnosa između Srbije i Crne Gore koji su u fazi preoblikovanja, ni za veze između Bosne i Hercegovine i Beograda se ne može reći da cvetaju. Kontroverze takođe izazivaju i hidroelektrane planirane na reci Drini i izgradnja aerodroma u Trebinju – projekti koji se realizuju uz pomoć Srbije u delovima Bosne i Hercegovine naseljenim Srbima.

Iz navedenog proizilazi da bi zlatno doba koje je proglasio šef države, u budućnosti moglo da donese još mnogo iznenađenja.

Nakon što je Generalna skupština UN usvojila rezoluciju o Srebrenici, kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine, Aleksandar Vučić se u maju 2024. godine ogrnuo srpskom zastavom (Foto: vreme.com)