3. april je u do sada neviđenoj meri polarizovao mađarsko i srpsko društvo. Gde god da je otišao glas dragih građana – u glasačku kutiju, kantu za smeće ili jednostavno nigde – Sunce se ponovo pojavilo na horizontu i dobro je ako ipak vidimo smisao života.

Ako građanin konzument vesti samo i opušta svoje umorne oči u Budimpešti i Beogradu – možda i u Subotici, neće zaista osetiti neke veće promene u kolebanjima javnog života. Međutim, nakon izuzetno intenzivnog predizbornog perioda i višestrukog glasanja, ponovo možemo videti davno poznata lica. O dvojici – mađarskom premijeru i šefu srpske države – može se reći da ih već 30 godina gledamo, a čini se da će tako i ostati još neko vreme.

Međutim, širom kontinenta se odvijaju drugi procesi. Direktnim ili neposrednim saveznicima dvojice političara ne ide u poslednje vreme. Robert Fico, Peter Pelegrini, Janez Janša, Nikola Gruevski, Andrej Babiš, pa čak i Donald Tramp, pa čak i široka mreža vršenja moći koju karakteriše ime Sebastijana Kurca, oslabljeni su time što su imenovana lica ispala iz vršenja izvršne vlasti. Osim vodećih partija i ličnosti, ni „druge violine“ poput Matea Salvinija, Hajnca-Kristijana Štrahea ili čak Marin Le Pen, ne stoje dobro. Štaviše, politička linija u Poljskoj, obeležena imenom Jaroslava Kačinjskog, ponela se sa značajnom oštrinom u pravcu mađarske vlade upravo zbog ruske agresije na Ukrajinu. Pomenuti spisak je izuzetno šarolik, ali ako imaju neki zajednički imenitelj, onda je to da se politički stil manje-više svih njih može dovesti u vezu sa onim što Viktor Orban ili Aleksandar Vučić vole da rade. Pojednostavili smo, ali je činjenica da bi na nivou traženja saveza vladarima mađarske i srpske politike bilo mnogo lakše da je što više pomenutih imena u vlasništvu izvršne vlasti njihove zemlje. Situaciju ove dvojice ne ublažava ni rat u Ukrajini, ni zapadni saveznički sistem, koji se zatvara manjim udarcima i propustima prema Moskvi.

Naravno, svakako se moramo pozabaviti činjenicom da su zapadnoevropski i prekookeanski svet „dobri“, u rečničkom smislu ove reči. To je onemogućeno već i stavljanjem naočara sa najmanjom dioptrijom, a koje su kritične prema globalnom kapitalizmu. Ali manje autoritarne sklonosti zapadne sfere ka pravilima igre liberalne demokratije, više će pokazati izlaz iz ozbiljnih problema koji tište čovečanstvo, negoli oni, čije smo eminentne predstavnike malopre pomenuli.

Gledajući pobliže naše male zemlje, rezultati izbora i volja većine su jasni – u Mađarskoj čak i više nego u Srbiji, ali su to zapravo samo nijanse. Najvažnije pitanje je pitanje legitimnosti rezultata. Gledajući prostu većinu, ne moramo mnogo da mozgamo, ali ako prođemo kroz načine na koje su Orbanova i Vučićeva vlast preneli državi, i delimično resurse privatne sfere, možda se može probuditi izvesna sumnja i u našim grudima i u glavama. To može biti slučaj čak i ako imamo simpatije za imenovane javne ličnosti, ali da nismo napustili kritički osećaj tokom svog puta. Kontradikcija između legitimiteta i „zarobljene“ države je samo prividna – i uznemirujuća samo dok ne prihvatimo da većina ovih društava „dozvoli“ ovim režimima da funkcionišu na ovaj ili na onaj način. Da li su Mađarsku i Srbiju mogli da prate drugačiji politički sistemi i otprilike dominantan izborni stav poslednjih 30, 75 ili 100 godina? Možda i da, ali čak i ako ne mislimo da je trenutna situacija najverovatnija, iznenađujućom i izuzetnom je teško možemo kvalifikovati.

Očaj građana koji se nisu slagali sa mađarskim i srpskim režimom bio je opipljiv 3. aprila uveče i od tada je tako. Razumljivo je zašto se tako osećaju. Posle ovoga, može neko da odluči i da Bačku zameni za Foralberg, Kiškunšag za Bavarsku ili na primer Zlatibor za neki od švajcarskih kantona. Individualni život je jednokratan i neponovljiv, a ko bi mogao da tvrdi da se može brže i korisnije iskoristiti na zapadu, nego u svetu gde smo rođeni… Svako ko ode, uz malo sreće će dobro proći i sa dobrim razlogom ide, ali bi bilo šteta pomisliti da je ostanak nepotrebno povređivanje sopstvene sudbine. Ko je mogao i da pomisli da će se Mađarska, Srbija, ali i bilo koja država u regionu, jednim potezom, bez naivnosti više od trideset godina, jednim potezom pretvoriti u još toliko malih Švajcarski? Neprerađeni efekti krvoprolića na Zapadnom Balkanu posebno su zadali udarac ovom problemu, ali ništa suštinski nisu promenili: za tu promenu je naime, potrebno vreme. Koliko god da je život pojedinca skup, toliko je i jeftin, osim ako nije potpuno protraćen, ako što je to obično u tragičnim vremenima. Veliki procesi istorije društva nisu baš zainteresovani za svakodnevnicu pojedinca, bilo da je to vodeći političar ili pomoćni radnik u nekom skrivenom i beznačajnom selu. A i inače, svi smo mi gomila istorijskih i društvenih protivrečnosti.

Tako da se 3. aprila ništa strano nije dogodilo ni u unutrašnjem svetu Mađarske, a ni Srbije. A ni slovački, češki ili slovenački javni život nije odmakao mnogo napred, samo je više dinamike u njihovom kretanju.

Može se čovek umoriti od svega, može s pravom emigrirati, ali zadatak ostaje isti, bio 3. april ili ne: uraditi nešto, što će rezultirati boljim, pravednijim, ravnopravnijim, empatičnijim društvom nekad kasnije, „jednom“.

Glasanje   (Foto: Mina Delić)