U jednom braku je relativno loše, a često ima i posledice, ako muž stalno snishodljivo i prezrivo govori o svojoj ženi, drugim rečima, neprestano se negativno izražava o njoj, ali zato peva ode o svojoj komšinici Juliki, hvali njenu lepotu, inteligenciju, veštinu, pa čak i njenu pitu od višanja smatra boljom od one koju pravi njegova žena.

U tom slučaju, njegova žena pre ili kasnije postane nezadovoljna, uvređena, a ako ova situacija potraje dugo, muž se jednog lepog dana može naći i na ulici.

Muž tada eventualno može da zakuca na vrata komšinice Julike, ali mu ona samo preko kapije dovikne da se ne glupira, nego da se što pre gubi ispred porte.

Naravno, mogli bi da ispričamo priču sa parabolom o nezgodnoj ženi, ali to bi bila neka „rodnaštagod“ i bolje je u to sada ne ulaziti, samo bi ispao problem…

Pa, Mađarska počinje da podseća na pomenutog muža. On ima porodicu, takvu kakva jeste, ne bez greške, ali Mađarska (ili barem dve trećine nje) ne traži rešenja, već kad uspe napravi problem u okviru ove porodice.

Klasičan letnji program za novinare i analitičare je jednim delom čekanje govora Viktora Orbana iz Baile Tušnada, pa izveštavanje o njemu, i na kraju analiziranje istog do besvesti. Na ovu tradiciju je privremeno stavila tačku epidemija korona virusa, a ista je ponovo oživela ove godine, kada je iznova organizovan Letnji slobodni univerzitet i Učenički kamp, poznatiji pod nazivom Tušvanjoš.

Transilvanijski događaj se odvijao po svom rasporedu, sa diskusijama na podijumu, prezentacijom knjiga tokom dana, koncertima uveče, pijanim zabavama do zore, prisutni su bili svi koji su važni ili bi to želeli da budu, iz mađarskog političkog života u matici i van granica iste (eto, mi ovde apelujemo da neko konačno zaposli u SVM-u jednog stilistu, dizajnera ili bilo koga drugog, koji bi im rekao, ljudi, ne možete tako da se obučete, odeća vojvođanske delegacije je bila svetska šala – i to ne prvi put…). Vrhunac manifestacije je tradicionalno usledio u subotu ujutru, kada je Viktor Orban seo ispred mikrofona da održi svoj veliki govor.

Pa, obrta je bilo. I to velikog.

Mađarski premijer je smatrao za shodno da sve dobro i temeljno uplaši.

Prestravljivao je, sa vidljivim zadovoljstvom. Počeo je rečima kao „ušli smo u doba opasnosti“, da će sledeća decenija biti decenija neizvesnosti i rata i da pucaju stubovi zapadne civilizacije za koje se ranije verovalo da su nepokolebljivi.

Pa, hvala.

Nabrojao je opasnosti koje prete Mađarima, tu je mesto dobila demografija, migracija i „rodnost“, zastrašujuća slika, da ako se ne budemo razmožavali brže, Karpatski basen će nam „okupirati“, i da Zapad koji više nije Zapad, nego post-Zapad, jer smo mi sada Zapad, hoće da nam nametne „rodnoštagod“, za šta se inaće nije ni otkrilo zašto je „opasno“ (ne, pod ovim se ne podrazumeva to da svakog primoravaju da voli isti pol, a zabavištance operišu – vredi guglati).

Govoreći o migraciji, Orban je ubacio svoju rasnu teoriju, prema kojoj se moraju preduzeti koraci da se spreči mešanje rasa, jer „mi ovde ne želimo da budemo mešanci“. Naravno, očigledno je to postao deo govora na koji su se svi bacili. I zaista, i jeste zvučalo tako loše kao što i izgleda.

Ali to nije bila glavna poenta Orbanovog govora, to je bila samo bačena kost koju mnogi ljudi mogu dugo da glockaju kako dve druge objave ne bi privukle toliku pažnju. Naime, Mađarska je ponovo stala na pogrešnu stranu u sukobu velikih i to će već od septembra imati veoma visoku cenu izraženu u ceni struje i gasa.

Slušajući Orbana, u čoveku se rodi sumnja da Mađarska nije čak ni članica Evropske unije i NATO-a, već neka ruska eksklava, koja budno motri na Moskvu. Mađarski premijer je izgovorio Putinov narativ od rusko-ukrajinskom ratu, naglasio da Ukrajina ne može da dobije rat i da Rusija neće napasti NATO. (Poslednja izjava je posebno „ohrabrujuća“ u svetlu činjenice da je samo dve nedelje pre početka ruske agresije, rekao da je njegova mirovna misija uspela i da Moskva neće napasti Ukrajinu.)

„Rusi su formulisali veoma jasan bezbednosni zahtev, na redak način u diplomatiji, čak su ga i napisali, poslali i Amerikancima, a i u NATO. Napisali su da traže da Ukrajina nikada ne postane članica NATO-a, da to Ukrajina izgovori, da to potvrdi Rusiji i sam NATO, i da se obavežemo da nikada na teritoriju Ukrajine ne postavimo oružje koje može da dohvati teritoriju Rusije. Zapadnjaci su ovu ponudu odbili i nisu bili voljni ni da pregovaraju o njoj. […] A ovo odbijanje je izazvalo takvu posledicu da Rusi danas svoje bezbednosne zahteve žele da nametnu oružjem, što su ranije želeli da postignu pregovorima“.

Ovako je to, u ovom obliku, rekao Orban u Tušnadu. Mada je zaboravio da doda da su Rusi nisu samo to tražili jesenas, već i da se NATO povuče iza svojih granica iz 1989. godine – što bi značilo da i mađarska izađe iz alijanse. I to, da je u ovom slučaju i Mađarska bila među „zapadnjacima“. Orban je pričao o tome, šta je ruski ministar spoljnih poslova poručio „Zapadu“ i o potrebi hitnih mirovnih pregovora, ali ne između Kijeva i Moskve, već između Vašingtona i Moskve, jer „Rusi hoće da pregovaraju samo sa Amerikancima“. Pa, ko je barem i spolja video nekad ministarstvo spoljnjih poslova zna da je ovo budalaština. U ratovima pregovaraju stranke koje ratuju, a ovde su Rusi ti koji zauzimaju velika područja Ukrajine. Čak ni Lavrov, a ni Orban, ne mogu da očekuju da jedna samostalna, nezavisna država preda svoje teritorije na tacni, a da ne gura nos u pregovore koji se tiču njene sudbine.

Naveliko je govorio i o Briselu, a pričao je Viktor Orban i o tome da treba vredno raditi za 2030. godinu, kada će Mađari preuzeti isti taj Brisel. Ili tako nekako.

A sve je ovo prilično mučno, u svetlu činjenice da se trenutno odvija finale pregovora o briselskom novcu. Najviše zato, što se čini da ni odatle ne stižu dobre vesti, pa je bilo moguće bacati uzde među konje na svevažnoj osnovi.

A ovo će kao što smo već napomenuli, biti veoma, veoma skupo za mađarske porodice.

A Zapad će, zahvaljuje, biti dobro. I prihvatiće mađarske migrante koji traže svoj prosperitet.

A kad smo već kod migracije i prihvatanja: kako to da niko ne želi svoj prosperitet da traži u Rusiji?

Viktor Orban (Foto: Atila Kišbenedek/AFP)