U Vojvodini ima više seoskih kuća koje čuvaju materijalno nasleđe načina života datog podneblja, u enterijerima objekata, ponekad u formi radionice, koji su značajni sa stanovišta narodnog graditeljstva. Međutim, malo je takvih gospodskih kuća na našim prostorima, koje predstavljaju višegeneracijsku građansku kulturu, koja podseća na minuli svet. Jedna od njih je i Glavaševa kuća, koja funkcioniše kao zavičajni muzej, u Vranjevu, koje je deo Novog Bečeja. Kada sam krenula na banatsku stranu Tise, nameravala sam da pišem o ovoj kući, a i biće dovoljno reči o njoj u ovom tekstu. Ali onaj, koji je ispričao priču o ovoj kući, bio mi je upravo toliko poseban kao i sama kuća, mladi domaćin, Janoš Koso.

Glavaševa kuća, izgrađena 1820-ih, nalazi se u Vranjevu u Novom Bečeju. Zgrada izgrađena u klasicističkom stilu, proglašena je zaštićenim spomenikom, a jedan je od najlepših primera bogatih građanskih kuća u Vranjevu. Ovde je 1834. godine rođen dr Vladimir Glavaš, advokat iz Novog Bečeja, koji je posedovao kuću do svoje smrti 1909. godine. Pošto nije imao naslednika, prema njegovom testamentu zgrada je prešla u vlasništvo Srpske pravoslavne crkve u Vranjevu, od koje ga  Turistička organizacija Novi Bečej uzima u zakup. Renovirana zgrada otvorena je kao muzej na stogodišnjicu smrti Vladimira Glavaša, početkom 2009. godine, a od tada je njen domaćin Janoš Koso. On održava zgradu, dvorište i baštu, organizuje razne programe, restaurira nameštaj i kreči, ali i vodi posetioce.

-Zavičajni klub Novobečejaca i Vranjevčana ima sedište ovde u muzeju, a ja sam se u klub učlanio još kao dete. Uvek me je zanimala lokalna istorija, voleo sam na primer, da fotografišem stare kapije i ključeve. Po završteku srednje škole otišao sam na fakultet, ali sam zbog ovog posla prekinuo studije i ne kajem se. Volim svoj posao, volim istoriju i etnografiju, restauracija starog nameštaja je za mene relaksacija – kaže Koso.

Kuća koja čuva dve stotine godina staru istoriju, klasičan je primer epohe bidermajera, nameštaj koji se ovde nalazi je originalan, to jest nameštaj tog vremena dobijen na poklon, a unutrašnja dekoracija i stare, autentične zidne slike takođe odražavaju stara vremena. Na starim fotografijama su prikazani neki članovi porodice, tadašnji plemići iz tog mesta, kao i članovi crkve, obični zemljoradnici, kao i stara zdanja tog kraja. Ovde je napravljena i spomen soba u znak sećanja na kompozitora Josifa Marinkovića, poreklom takođe iz Vranjeva, pošto kompozitorova rodna kuća preko puta Glavaševe kuće nije sačuvana. U kući se mogu pogledati i ulazni hodnik, spavaća soba i salon. U vitrinama su poređane garniture od engleskog i japanskog porcelana, a u kuhinju je postavljeno originalno posuđe tog vremena, kao i činije, lonci i pegle.

Ispod centralnog dela zgrade nalazi se vinski podrum, u nekadašnjoj kući za poslugu predstavljeni su stari zanati, a zahvaljujući donaciji porodice Jager iz Novog Bečeja, opremljena je i jedna berbernica sa početka prošlog veka – u njoj čika Nikola koji ima skoro 90 leta, u noći muzeja brije goste obučen u beli mantil.

Na kraju zgrade mogu se videti i stare poklonjene poljoprivredne mašine i alati.

Vladimir Glavaš, osobenjak iz Vranjeva

Kuću je 1820-ih godina sagradio Vladimirov deda, Arsenije Glavaš, koji je bio sudija u Vranjevu. Tu je 1834. godine rođen Vladimir, koji je sa majkom i dedom živeo do njihove smrti, pošto je veoma rano ostao bez oca.

-Vladimir Glavaš je i osnovnu i srednju školu završio na mađarskom jeziku. Njegova obožavana majka nije znala ni da čita ni da piše, ali je bila veoma sposobna žena, vodila je celo imanje, brinula o 120 jutara zemlje i o radnicima. Vladimir je govorio šest jezika, a na bratislavskom liceju školski drug mu je bio Jovan Jovanović Zmaj, da bi posle postali i kolege na Pravnom fakultetu u Pragu. Njihovo prijateljstvo je nastavljeno i po završetku studija, a kuću u Vranjevu su pored Zmaja, često posećivali i Svetozar Miletić, Đura Jakšić i drugi istaknuti srpski intelektualci tog vremena.

1862. godine Vladimir je doktorirao prava u Pragu, ali je u svojoj struci radio vrlo kratko. Navodno je izgubio parnicu, jer je druga strana potplatila sudiju. To je bilo toliko razočaravajuće za Vladimira, da je zatvorio svoju advokatsku kancelariju, a sve to znamo iz rukopisa dr Jenea Sentklaraija, paroha novobečejskog, arheologa, istoričara književnosti i umetnosti. Kao veliki rodoljub, Glavaš je pomagao srpskoj vojsci protiv austrougarskih trupa, ali je podjednako poštovao sve narode koji su živeli u Vranjevu i Novom Bečeju, te je često posećivao i pravoslavnu i rimokatoličku crkvu, pa čak i sinagogu koja je tada još postojala u Novom Bečeju. Svoju kuću je poklonio pravoslavnoj crkvi, a novac rimokatoličkoj, pa su zvona obe crkve zvonila 1909. godine kada je preminuo – kaže Janoš.

Ovaj ekscentrični čovek se nikada nije ženio, i zbog toga je verovatno Sentklaraji u jednom novinskom članku objavljenom 1909. godine napisao da je „Preminuo vranjevački osobenjak“. U ovom trostranom članku otkriva se, na primer, da je Vladimir Glavaš i zimi i leti nosio budnu od lisice, a deca su ga se plašila. Verovatno je razočaranje u ljubav bilo razlog zašto je i u testament stavio da nijedna žena sto godina ne može da kroči u kuću.

Janoš Koso, zaljubljenik u stare stvari

Janoš Koso poznaje istoriju svakog predmeta i slike u kući. Deo nameštaja je sam restaurirao, a slikao je i na nekoliko zidova starinskim tehnikama, odnosno uz pomoć papirnih šablona, šarenim šarama, po građanskom ukusu.

-Sve je tako počelo, da me je direktor novomiloševskog muzeja pozvao da pomognem kod njih jednoj staroj ženi da nacrta motive ne okruglim nožićem, već šablonom. Moje slikanje se nastavilo u našoj kuhinji, zatim su na red došle i druge privatne i etno kuće, kao i građanske kuće.

Posle sam upoznao Đerđi Teglaš – ona je bila poslednja koja je zarađivala za život sečenjem uzoraka i prodajom istih na mlečnoj pijaci. Zanat je naučila od svog oca, nažalost više nije među živima, ali sam ipak uspeo da kupim stare uzorke od nje. Dva rođaka, Ištvan Kardoš i Ištvan Kovač iz Bečeja su mi takođe dali dobre savete i uzorke. Od Kardoša sam na primer dobio šablon lastavice, koji je on takođe dobio od majstora Karoljija kao šegrt – jako dobro izgleda! Mnogo dugujem i ćerki majstora Karoljija, Ildiko Karolji iz Bečeja – od nje sam kupio četke od svinjske dlake, kojima se mogu iscrtati tanke lepe linije, a ne takve kao ovim novim četkicama… Dakle, moja tehnika je stara, ali više ne radim sa gašenim krečom i drvetom, nego sa savremenim materijalima. Svi stari uzorci šara su bili oštećeni i pocepani, ali sam ih popravio. Dakle, ako neko ima stare uzorke, čak i u lošem stanju, ja sam mu kupac – kaže Koso.

Janoš se takođe bavi restauracijom iz hobija, a tajne zanata je naučio od Magdi Alaćan, koja je posle rata radila polituru u fabrici nameštaja. Zatim Marika Horvat i njene prijateljice, koje brinu o bašti katoličke crkve u Vranjevu: u zamenu za njihove stare sorte ruža, Janoš im je poklonio prelepe žute čajne ruže koje je sam negovao. Janoš razmnožava i kalemi ruže, ali i kada je cveće u pitanju radi samo sa starim sortama.

-Ruže me smiruju, a mnogi nas i posećuju upravo zbog cveća. Toliko ih volim, da ako zaboravim neku da zalijem, u stanju sam da se vratim sa drugog kraja grada zbog toga. Volim baštu, biljke, a i životinje: izbrojao sam 78 sova na četiri stabla tuje u dvorištu Glavaševe kuće – ponosan je Janoš na baštenske goste.

Mladi domaćin, koji je srećan otac dvogodišnjeg dečaka, ne voli samo stari nameštaj, šare, kapije i ključeve, već i stare motore, potpredsednik je Oldtimer Kluba Bečej – Novi Bečej, a poseduje i tri stara motocikla: Tomos Puch iz 1958. godine, T14 iz 1974. godine koji je nasledio od svog dede i skoro 60 godina star Kolibri.

Janoš kaže da ga ništa novo ne zanima, pa je i njegov sopstveni dom skoro muzej.

Roža Feher

U kući je postavljena i berbernica s početka prošlog veka (Foto: privatna arhiva)