Usporavanje kineske ekonomije posebno je teško pogodilo starije radnike migrante, koji često nemaju tehničke veštine koje poslodavci traže, kako izveštava New York Times.

Novinarka pomenutog lista opisala je situaciju kako se u 4 ujutru okupljaju manje grupe ljudi na trotoaru i čekaju, doručkujući šta ko ima.

Oko 4 i 30, pojavljuju se poslodavci na električnim trotinetima ili oni koji rade za njih i počinju da uzvikuju dnevnice koje nude: 170, 180 juana, što je ekvivalent 25 dolara. Ljudi se okupljaju oko njih da čuju šta se nudi. Ima tu svega: poslova izlivanja betona na gradilištima, pakovanja flaširanih pića ili čišćenja zgrada. Iz jeftinih spavaonica u blizini, izlazi sve više radnika, muškaraca i žena. Dok sunce izlazi, raskrsnica u Majuqiao, na južnoj periferiji Pekinga, puni se stotinama ljudi.

To je najveća pijaca rada u Pekingu, gde se ljudi iz cele zemlje okupljaju svakog jutra, kako bi ugrabili priliku da dobiju neki posao. Srećnici se odvoze minibusevima, neki sa sopstvenim kacigama na glavi ili džogerima u torbama. Oni manje srećni čekaju sledećeg regrutera ili idu kući. Do osam ujutru, sudbine ljudi za taj dan, već su odlučene.

Ovakve scene se odvijaju decenijama širom Kine, jer su radnici hrlili iz sela u gradove, pokrećući uspon zemlje. Pijace su mesta gde novopridošli pronalaze uporište i počinju da rade zarad boljeg života. Ali kineska ekonomija uprkos tome usporava. I čini se da dolaze teška vremena.

Tržište nekretnina se muči, pa gradilišta zapošljavaju sve manje ljudi i plaćaju sve manje. Fabrike žele mlađe i stručnije radnike. To znači da su mnogi stariji radnici ostavljeni na cedilu. Usporavanje se ne ogleda samo u manjem broju radnih mesta, već i u sve proređenijim gužvama na tržištu i improvizovanim mestima koja ljudi nazivaju domom. Na telefonskim stubovima, okačeni flajeri reklamiraju zajedničke sobe za samo 3 dolara po noćenju. I pored toga, ispod izbledelih natpisa za servise za popravku mobilnih telefona i tezgi sa knedlama, neki ljudi spavaju na ulicama.

Ima i kada regruteri traže statiste u filmovima, plaća se oko 14 dolara za dva do tri sata posla. Novinarka NYT je razgovarala sa jednom veoma mladolikom Kineskinjom, Wang Liyuan, koja joj je rekla da je njen problem što ima 43 godine, a to već nije mladost prema merilima regrutera. Dodala je da deluje da ste sa 40 godina već za penziju. Gospođa Wang je počela da dolazi na pomenuto tržište rada nakon što je 2022. godine otpuštena sa posla proizvodnje tableta u farmaceutskoj fabrici – zbog, kako je rekla – svojih godina. A to je bio isti razlog i zbog kog se muči da nađe novi posao. Nakon godina provedenih u fabrici, stopala su je jako bolela ako bi dugo stajala. Nije završila osnovnu školu, dok su svi mlađi zaposlenici imali srednjoškolske diplome. Wang priča da su čak i gradilišta postala izbirljiva, pa biraju radnike kao da biraju konkubine, pitajući da li su efikasni, da li su dobri radnici i tako dalje. Uprkos tome što je skoro svakodnevno tu na raskrsnici, ova mlada žena je rekla da je uglavnom nalazila posao samo četiri ili pet dana u nedelju, zarađujući 25 dolara najboljim danima. Godinu dana ranije, poslovi su bili i bolje plaćeni, a i uključivali su i obroke. Prestala je da uplaćuje penziono i zdravstveno osiguranje, zabrinuta da će fondovi ostati bez novca dok ne stekne pravo na njih. Takođe je smanjila i džeparac koji je davala svom trinaestogodišnjem sinu, koji je bio u Heilongjiangu sa babom i dedom. Kako sama kaže, osnovno je bilo da svom sinu pruži bolji život.

Huo Shuxia, koja je na tržište dolazila četiri godine, rekla je novinarki da više voli dnevne poslove nego svoj prethodni dugoročni posao u skladištu knjiga. Istina da je takav posao nestabilan, te je procenila da je posao nalazila samo pola meseca. Plaćala je oko 84 dolara mesečno za kiriju, a za hranu je izdvajala dnevno 2 i po dolara. Nosila je platičnu činiju i štapiće za jelo u torbi, koju je donosila na svoje radno mesto, štampariju. Međutim, kaže da je imala više slobode. Mogla je da uzme slobodan dan kad god je želela. Ako je trebalo da ide kući da vidi porodicu u provinciji Shandong, mogla je. Takođe je bila manja šansa da šef proizvoljno smanji plate ili da nestane bez da isplati radnike.

Jedna od mana nedostatka opcija je i to što beskrupulozni posrednici mogu da zloupotrebe očajne radnike tako što im uzmu veliki deo zarade ili im ponude rad na crno. Ovaj problem je toliko čest, da su zvaničnici pokušali da nametnu veću kontrolu nad takvim tržištima.

Dok je gospođa Huo razgovarala sa novinarkom NYT, pojavio se čovek u žutom sa natpisom „Nadzor tržišta“. On je oterao radnike sa ulice i pozvao ih da se presele na novoosnovano, državno tržište rada na parkingu udaljenom oko 2,5 kilometra, sa toaletima i besplatnim doručkom. Ali su mnogi radnici izjavili da više vole poznatu raskrsnicu nego novu lokaciju, koja je tog jutra kada se ova situacija odvijala, bila uglavnom prazna.

Zvaničnici imaju još jedan razlog zašto žele da srede ovu situaciju: ona jasno pokazuje ekonomski očaj koji je vlada uglavnom negirala.

Radnik nadzora tržišta rekao je novinarima da je vlada zabranila intervjue za medije na raskrsnici. Kako je sam rekao, postoje neke negativne stvari koje nije dozvoljeno videti.

Interesantno je bilo pročitati i komentare ispod pomenutog članka, pa evo nekih:

-Većina ovih radnika je iz drugih provincija. Nemaju socijalnu zaštitu niti pristup formalnim tržištima rada.

-Svaka ekonomija izgrađena na izvozu suočiće se sa ovom situacijom. Vlada nije bila uspešna u stvaranju domaće ekonomije. Zaglavljeni su u zamci srednjeg dohotka.

-Život je borba za sve ljude u različitom stepenu. Bogati otežavaju borbu siromašnima, a moćni otežavaju borbu slabima. Oduvek je bilo tako i verujem da će uvek tako biti.

-Kada infrastuktura ne postoji, problemi poput takvih imaju tendeciju da se pojave. Kina treba da preusmeri svoje oslanjanje sa izvoza – koji takođe stvara nestabilnu industriju – ka značajnom i vrednom ulaganju u ljude putem stanovanja, radnih mesta i energetskog sektora.

Prema dostupnim informacijama iz 2019. godine, u Srbiji je živelo oko 4000 do 100 000 kineskih državljana, što zvanično, što u sivoj zoni. Precizan broj je veoma teško utvrditi.

Kineska prisutnost je počela krajem osamdesetih godina prošlog veka. U početku je, prema dostupnim podacima to bio samo tzv. šverc i roba se prodavala u Bulevaru u Beogradu i buvljacima širom zemlje. Međutim, već sredinom devedesetih godina, kineski trgovci su počeli da dolaze i legalno se bave trgovinom. Kako pišu razni portali, tada je Beograd postao distributivni centar za kinesku robu u regionu. Kineska roba je ovde stizala u kontejnerima. Tako se razvio jedan ozbiljan biznis. Sada već teško da imate veći, pa i manji grad koji nema barem jednu kinesku radnju.

Pored trgovine, veliki broj Kineza radi i u rudnicima i fabrikama u našoj zemlji. Ne treba zaboraviti ni to da Kinezi drže i rudnike zlata i bakra koje vodi kineska kompanija Zijin, a ti rudnici su među najbogatijima na svetu.

Stranih radnika u Srbiji je dakle najviše iz Kine, Rusije, Turske, Indije, Nepala, Bangladeša, Sirije, Iraka i nekih afričkih zemalja.

U prvih deset meseci 2021. godine u Srbiji je izdato 7637 radnih dozvola radnicima iz Kine. Sigurno je da se taj broj od tada mnogostruko uvećao.

Da li dobijaju veće plate nego na onoj raskrsnici, podaci za to ne postoje.

Majuqiao (Foto: World News Day)