Uvreženi izraz za ljude koji stalno imaju negativno mišljenje o svemu jeste hejter. Potiče naravno od engleske reči – mrzeti (hate). U našem jeziku je takođe našla svoje mesto, pogotovo u žargonu.

Odmah da razjasnimo da imati o nečemu negativno mišljenje nije isto kao i nešto mrzeti.

Zašto uopšte ljudi mrze?

Odgovor na ovo pitanje sam potražila u jednom istraživanju koje je sprovela Kancelarija za ljudska prava Univerziteta u Britanskoj Kolumbiji, koji je javni istraživački univerzitet.

Istraživanje se baziralo na ispitivanju toga odakle mržnja zapravo potiče i zašto se uopšte dešava. Interesantno je možda napomenuti da se mržnja kao takva povećala globalno tokom pandemije kovida.

Dakle, istraživači su tokom istraživanja otkrili da se mržnja zapravo zasniva na pitanjima moći i kontrole. Mržnja potiče od ideje da određeni ljudi mogu ili treba da imaju moć ili kontrolu nad drugima. Ove ideje potiču iz istorije, tokom koje su određeni ljudi preuzimali vlast nad drugima. Ugrađene su u sisteme koji pomažu određenim ljudima da zadrže svoju moć. Mržnja potiče od negativnih pretpostavki, slika i verovanja o određenoj grupi ili pojedincu. Ove negativne pretpostavke nazivaju se stereotipima.

U kriznim vremenima, stereotipi mogu postati jači i dovesti do mržnje prema članovima grupe. Na primer, tokom pandemije, verovanja o bolestima koje dolaze iz Azije povećala su mržnju prema Azijatima.

Naime, većina ljudi ponekad oseti stres, strah i anksioznost. Ali mnogi ljudi takođe ne govore i ne rade stvari iz kojih isijava mržnja. Mnogi pak rade.

Zašto je to tako?

Kada dođe do bilo kakve krizne situacije, neki ljudi se osećaju defanzivno i krive druge ljude i grupe. Kada neko grupu vidi kao pretnju, uglavnom zasnovanoj na stereotipima, to može dovesti do toga da se ponaša ili govori mržnjom prema članovima te grupe.

Dakle, ljudi mogu pokazati mržnju kako bi branili stanje stvari i sprečili promene. Takođe, delovanje u skladu sa idejama mržnje nažalost može pomoći nekim ljudima da budu prihvaćeni od strane svoje vršnjačke grupe. Tužno, ali činjenično. Razlozi su mnogi.

Jedno drugo istraživanje pak navodi da je mržnja zapravo nova pandemija.

A ko su zapravo mrzitelji, da ne kažemo hejteri?

To su osobe koje diskredituju, obezvređuju ili umanjuju vaša dostignuća. Nažalost, možete ih imati i među prijateljima i veoma često će biti prikriveni. To su oni polu – komplimenti tipa, Super si to uradio, ali…

Ovakve ljude nažalost pokreću ljubomora i prezir. Vaši neuspesi ih čine srećnijim od sopstvenog uspeha.

Da li je mrzitelj isto što i ljubomorna osoba? Pa nije baš, ali je pol osećaja sličan. Zatim, najgore je kada neko mrzi bez ikakvog razloga. E, to su hejteri.

Na pitanje zašto danas ima toliko mržnje u svetu, psiholog Robert Džej Landi odgovorio je sledeće:

-Arhetipska priroda mržnje može se razumeti kroz Jungovu koncepciju senki, mračnijih potisnutih delova psihe koji se opiru pritiscima sopstva i društva da se konformišu i kada se ispolje, često poprimaju nasilne oblike izražavanja.

Mržnja poput takve može biti predispozicija svih ljudskih bića. I ako neko kaže da je nikada nije osetio, makar na trenutak, jednostavno ne govori istinu.

Šta je mržnja sama po sebi?

To je intenzivna odbojnost ili neprijateljstvo prema nekome ili nečemu. Ona podrazumeva snažan negativan emocionalni odgovor i često uključuje želju da se povredi, umanji ili isključi meta mržnje. Dakle, nije isto kada nešto „ne volimo“ ili „mrzimo“.

Međutim, priroda mrzitelja (onih bez razloga, kako smo već pomenuli u tekstu), može poticati i od duboko ukorenjenih problema poput nesigurnosti, ljubomore ili prošlih trauma, koje ih navode da projektuju svoja negativna osećanja na druge. Drugi razlozi uključuju kognitivne pristrasnosti, osećaj konkurencije ili pretnje ili predrasude zasnovane na grupnoj pripadnosti.

Zapravo je mržnja često izraz unutrašnjih borbi druge osobe, a ne odraz postupaka mete mržnje.

Sa psihološkog stanovišta, mržnja je sekundarna emocija, naučena reakcija iz ličnih iskustava, društvenog uslovljavanja i kognitivnih procesa. Primarne emocije, poput besa, straha ili nesviđanja su fundamentalne za evoluciju i adaptaciju. One su univerzalne, zajedničke svim kulturama i prisutne su od detinjstva. Ove osnovne emocije imaju različite fiziološke obrasce i obrasce izraza lica.

Istraživanje koje je sprovela Vanesa Van Edvards, stavilo je mržnju u kontekst nekoliko drugih emocija:

-Bes je privremena emocionalna reakcija na opaženu provokaciju ili pretnju. Uključuje osećanja frustracije, iritacije ili ogorčenosti. Konkretan incident može da ga pokrene i može nestati kada se situacija reši, dok je mržnja duboko ukorenjena i često duže traje.

-Nesviđanje je blaža negativna emocija prema nekome ili nečemu. To je više nedostatak pozitivnih osećanja bez intenzivnog neprijateljstva povezanog sa mržnjom. Nesviđanje može biti zasnovano na ličnim preferencijama, razlikama u mišljenjima ili manjim iritacijama.

-Ljubav se često posmatra kao suprotnost mržnji. Međutim, to su zapravo dve strane jednog istog novčića. Ljubav je intenzivna pozitivna emocija i afinitet prema nečemu ili nekome, dok mržnja uključuje intenzivne negativne emocije i snažnu odbojnost ili neprijateljstvo prema nekome ili nečemu.

-Apatija ili ravnodušnost, gde nedostaju emocionalna veza ili briga, bolje da se posmatraju kao suprotnost i ljubavi, a i mržnje.

Za razliku od pomenutih emocija, mržnja je snažna negativna vezanost. To je destruktivna sila, koja u svom najgorem obliku može da se ovekoveči u diskriminaciji, nasilju, podelama i ugnjetavanju pojedinaca ili zajednica.

Razumevanje različitih načina na koje se mržnja može manifestovati u svakodnevnim interakcijama je ključno za identifikovanje i rešavanje problema pre nego što eskaliraju. Postoje četiri tipa mržnje.

Mikroagresije su suptilne, često nenamerne svakodnevne radnje ili komentari koji marginalizuju i ponižavaju pojedince na osnovu njihovog identiteta ili porekla.

Govor mržnje je kada neko kaže ili napiše stvari koje šire mržnju, diskriminaciju ili predrasude prema ljudima na osnovu stvari poput rase, religije, pola ili drugih zaštićenih karakteristika. Generalno je namerniji od mikroagresija, ali je teži za rešavanje.

Zločini iz mržnje su krivična dela počinjena protiv pojedinaca ili grupa na osnovu njihove percipirane rase, etničke pripadnosti, religije, nacionalnosti, seksualne orijentacije, rodnog identiteta ili drugih zaštićenih karakteristika.

Sveprisutna priroda tehnologije u našem društvu dovela je do zapanjujućih statistika o četvrtoj vrsti mržnje, a to je sajber maltretiranje. Na primer, istraživanja pokazuju da je čak 46 posto američkih tinejdžera uzrasta od 13 do 17 godina bilo maltretirano na mreži, a čak 41 posto odraslih u SAD je takođe doživelo sajber maltretiranje. U sajber maltretiranju mržnja igra značajnu ulogu, jer podstiče nameru da se povredi zastraši ili ponizi neko drugi. Počinioci često koriste jezik mržnje, uvrede ili pogrdne komentare kako bi ciljali svoje žrtve na osnovu njihovih razlika ili ranjivosti.

Da pokušamo nešto i da zaključimo.

Fascinantna je činjenica da se mi kao ljudi ne rađamo sa sposobnošću da mrzimo. Mala deca mogu pokazivati negativne emocije poput besa, frustracije ili odbojnosti prema određenim ljudima ili situacijama. Tek kada odrastu i budu u stanju da razumeju i artikulišu složena osećanja, počinju da mrze. Mržnja se naime često rađa pod uticajem društvenih faktora koji oblikuju naša uverenja i stavove. Naše vaspitanje, kulturna pozadina i naše društvo mogu igrati značajnu ulogu u negovanju mržnje.

Ljudi zapravo žele strukturu i sigurnost u svom društvenom životu. Da bi se to utvrdilo, prirodno se dele na in-grupe (društvene krugove u kojima se svi osećaju kao da pripadaju jedni drugima) i aut-grupe (ljude koji postoje van društvenih krugova i obično nisu dobrodošli u njih). Kada ljudi iskazuju svoju nesklonost prema drugima, to im pomaže da razumeju granice između društvenih krugova, koliko god to apsurdno zvučalo. Ovo je snažan motivator za ljude da formiraju veze, jer zadovoljava njihovu potrebu da se osećaju povezano sa drugima.

U osnovi, mržnja proističe iz mentaliteta „mi protiv njih“, psihološke sklonosti da se identifikujemo sa sopstvenom grupom i da druge posmatramo kao drugačije ili pretnju.

Šta povodom svega pomenutog može da se uradi?

Suočavanje sa mržnjom na društvenom i kulturnom nivou zahteva suočavanje sa društvenim predrasudama, promovisanje inkluzivnosti i negovanje razumevanja između različitih grupa. Takođe zahteva prepoznavanje naše zajedničke čovečnosti, negovanje empatije i promociju dijaloga i saradnje među različitim grupama.

Da li smo mi kao ljudi u stanju sve to da primenimo da bi se stanje u društvu globalno popravilo, ostaje da se vidi u godinama koje dolaze.

Mržnja (Foto: coe.int)