U jednoj veoma prijatnoj atmosferi, razgovarala sam sa Goranom Romandićem, vlasnikom preduzeća Romel, koje mislim da nije potrebno posebno predstavljati, pogotovo ne u Senti, a sada već i šire.

Direktan povod za ovaj razgovor bila je proslava 30 godina postojanja pomenutog  preduzeća.

Mene iskreno od svega najviše zanima kako je biti na čelu jednog uspešnog preduzeća 30 godina.

-To izgleda kao igra deteta na toboganu. Jedna igra, koja je puna izazova, prepreka koje se moraju rešiti. Faktički, mi se već 30 godina igramo, te je to verovatno i najjednostavnije objašnjenje. Još uvek smo puni elana, entuzijazma, ideja, a kada voliš svoj posao, onda ti on predstavlja zadovoljstvo. I zaista, i meni i mnogim zaposlenima, ovo jeste zadovoljstvo.

To sam i primetila, da se kod vas radnici ne menjaju često. Svaki put kad dođem u Romel, vidim iste radnike.

-Da, imamo sedam radnika sa po deset, petnaest godina staža kod nas. I to je jedan pokazatelj da imamo dobre temelje.

Vi kažete da je zapravo tajna vašeg uspeha igra.

Kada smo radili intervju povodom 25 godina postojanja Romela, ja sam primetila jednu veoma interesantnu stvar. Kod vas su sve proslave nekako fokusirane na decu. Da li je to slučajno ili namerno?

-Sigurno da je namerno. To je tako iz više razloga. Jedan od razloga je upravo ta igra koju sam pomenuo. Ono najvažnije je to, da je pružiti deci nešto lepo, najlepša stvar na svetu i po meni pravi razlog i odgovor na ovo što ste pitali. Kroz sve te igre koje smo izmislili za njih i mi smo uživali.

S obzirom da iz poslovnih razloga nisam mogla ovaj put da prisustvujem proslavi, molim vas predočite nam malo kako je ona izgledala?

-Proslava je bukvalno bila fantastična. Mislim da nismo ni u čemu omanuli, nismo nigde kiksnuli, sve je prošlo u najboljem redu. Od prvobitno očekivanih četrdesetoro dece, na kraju ih je bilo skoro stotinak, možda čak i više. Napravili smo pet radionica, gde su deca mogla da skupljaju pare, štampali smo Romelov novac, u znak godišnjica, 10, 20 i 30 godina. Dakle, kako je ko učestvovao, tako je skupljao taj novac, a za njega su mogli da kupe parče pice, čaj, sok, šećernu vatu, pa čak i dimnjak kolač (kod nas poznatiji kao kürtőskalács). Glavna atrakcija je bila vožnja kočijama, te su deca zaista uživala. Na radionicama je bilo crtanja, recitovanja, igara spretnosti, a pokazali smo im i viljuškar, pod naravno kontrolisanim okolnostima, a u radnji su mogli da izaberu šta bi da kupuju. Takođe su mogli da isprobaju i kasu, pa i čitač bar koda. Mislim da je deci stvarno bilo lepo, što se vidi i iz toga što za pet sati, koliko je sve trajalo, ni kod jednog deteta nisam primetio mobilni telefon.

To je zaista veliki uspeh, možda i najveći za ovih 30 godina. (smeh)

-Verovatno. Sada smo pravili proslavu za uzrast od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, za 25 godina smo čini mi se pravili za mlađi uzrast, one koji su tada išli u zabavište. Sad smo se popeli jednu stepenicu, pa ćemo možda u nekom narednom periodu, možda narednih pet godina, napraviti proslavu i za srednjoškolce.

Na neki način je to i edukacija, da pokažete deci šta sve mogu da rade u životu, zar ne?

-Na neki način, da.

U pripremi za intervju smo puno razgovarali o tome koliko je obrazovanje bitno, naravno o kojoj vrsti obrazovanja je pritom reč, to je tema za neki naredni intervju.

Da se vratimo Romelu. Gde sada sve postoje vaše radnje?

-Imamo radnje u Senti naravno, kao i u Adi i Čantaviru.

Da li vam je to dovoljno ili mislite da se širite?

-Meni lično je i ovo previše! (smeh) A sada ozbiljno, imamo kapaciteta za širenje, te ćemo se shodno tome i širiti.

Kako vidite sebe u budućnosti?

-U kafani, kako ispijam viski! (smeh)

Sebe u budućnosti vidim kao dobrog savetnika svojoj deci. Voleo bih da oni preuzmu ovaj posao, naravno svako od njih svoj deo odgovornosti, a ja da budem savetnik. Dakle, da budem tu ako im zatrebam. A ako im pak ne zatrebam, onda sebe vidim u putovanjima.

Da li sebe smatrate uspešnim čovekom, kada se okrenete i pogledate ovih 30 godina unazad?

-Da, u svakom slučaju. Jako mi je puno vremena trebalo, prošao je jedan dug period da shvatim da ovo jeste uspeh. Međutim, i danas ću reći ono što sam već rekao davno – kad moraš, nije teško. Kada nemate drugog izbora, ne preostaje vam ništa drugo nego da idete dalje, korak po korak.

U redu, ali ste vi od tog „morati“ napravili veliki uspeh. Kad god neko pomene farbu, bilo šta vezano za boje, lakove i još sto stvari, prva asocijacija ovde je Romel, zar ne?

-Jeste, ali moram reći da to „uspeh“ i „uspešan“ nije uvek posao. Iskreno, meni je veći uspeh to što sam troje dece izveo na put. U poslu je manje-više sve tipa proći će – neće proći. A kod dece uvek mora da se vaga, ako ste danas jednom detetu posvetili pažnju, sutra morate onom drugom, pa uveče trećem i tako.

Da li to znači da deca nikada nisu trpela zbog vašeg posla?

-Iskreno, jesu. Dok sam bio u braku, ja bukvalno nisam postojao, na fizički način. Nisam bio kod kuće, radio sam po deset, dvanaest sati dnevno. Međutim, ja jesam bio onaj koji obezbeđuje, zato i sam toliko i radio. Meni je to vreme sa decom jako falilo, ali mislim da sam i to koliko toliko uspeo da nadoknadim.

Još jednu stvar bih da napomenem: biti uspešan – to košta. Uspeh – košta. Čovek se mora žrtvovati. Čovek mora dati sebe.

Da li se uopšte može pomiriti poslovni uspeh i porodični život?

-Naravno da može, ali za to treba vremena.

Da li ste vi posle ovih 30 godina uspeli to da pomirite?

-Ja verujem da jesam. Jedan od mojih najvećih uspeha je to, što su moja deca zajedno sa mnom i ovde na poslu, a i kod kuće.

Romel ekipa (Foto: Goran Romandić)

Foto galerija sa proslave 30 godina postojanja preduzeća Romel: