Moć je opojna droga. Znaju to i oni koji je praktikuju, a i oni koji to praktikovanje osećaju na svojoj koži. Naročito apsolutna vlast, kada niko drugi nema šta ni da prismrdi tvojim odlukama.

Virus dođe i ode, a kakva će nacija posle njega ostati, to je druga priča. Nadajmo se ne bolesnija nego inače. Mentalno, fizički, kako god hoćete.

Nekima je vreme da odu. Alternativa mora biti zdrava, moramo ovaj put biti sigurni u to, jer je ceo sistem, globalno govoreći, truo. A na trulim se granama gnezdo ne svija, to i ptice znaju. To se sad više nego ikad pokazalo. Kao što se pokazalo i to da je lustracija korak koji se ne preskače. Problem u celoj priči je kolektivna svest jednog naroda, dok se ona ne podigne na jedan barem pristojan nivo, promene nema. Dok ima onih koji pri zdravoj pameti (e sad i to je veliko pitanje), izjavljuju da više vole nekog tamo vođu, nego svoj rod rođeni, malo se tu šta može promeniti na bolje. Kada napišem ili kažem, kolektivna svest, mislim pritom na svest koja vidi širu sliku, a gleda malo i u budućnost, ne misli samo na svoju zadnjicu. Naredni, ako ne i prvi problem je kruženje jednih te istih, kojima nikakav problem nije preletanje iz partije u partiju, samo dok su na vlasti. Onda je jasno koliko u partiju, a koliko u vlast veruju. Ovom narodu, ovoj vlasti, ovom svetu je potrebna sveža i neukaljana krv. Zdrava krv. I to uopšte nije diskutabilno.

Često u zadnje vreme čitam po društvenim mrežama komentare tipa „nikad ovom narodu vlast nije valjala“… Pa možda i nije nikada valjala… Možda smo se prečesto mirili sa sudbinom, govorili „samo da gore ne bude“, da bi nekako opravdali manjak hrabrosti, nedostatak sloge i hvatanje za bilo šta malo, makar najmanje, samo da rizik niko ne preuzme. Oni koji su rizik mogli da preuzmu, vešto su sklanjani na ovaj ili na onaj način.

Nekima je stvarno vreme da odu. Neka se bave cvećarstvom, povrtlarstvom (mada su i za to potrebne određene veštine), bilo čime, samo ne politikom.

U svakoj zdravoj državi mora postojati kritika vlasti. Osluškujući potrebe i duh naroda, vlast treba da postaje bolja. Oglušujući se o potrebe naroda, vlast postaje totalitarna. A kao takva nikada ne može biti dobra.

Bar mi ovde to nismo samo jednom odigrali. I kada sve ovo prođe, kada bes utihne i odbrambeni mehanizmi se isključe, treba staviti prst na čelo i zapitati se kako i gde želimo dalje. Jer ovaj svet ostavljamo svojoj i tuđoj deci.

Tempora mutantur, a mi gde ćemo, to samo od nas zavisi.

Ljudmila Janković Gubik