Janoš sve teže podnosi zatvorenost. Gazi sredinu tridesetih, od detinjstva je teški dijabetičar, načisto je sa tim, da ako i ne zbog svojih godina, ali ga dijabetes svrstava u kategoriju visoko rizičnih. Još pre nego je to bilo obavezno, povukao se iz grada kod roditelja, u zabačeno malo selo, praktično već šest nedelja nije pomolio nos izvan kapije. Ako i na trenutak zaboravi na sebe, njegov lekar, prijatelji, poznanici i kolege sa posla ga nemilosrdno podsete na situaciju.

Janoš se bavi naučnim pitanjima, pa iako epidemiologija nije njegova specijalnost, u svakom trenutku, na dnevnoj bazi, može da informiše o najnovijim istraživanjima u vezi situacije, o merama uvedenim u različitim zemljama, o njihovoj efikasnosti, a ako sve ovo ne bi bilo dovoljno, sa velikim interesovanjem prati i ekonomski efekat epidemije.

Raspoloženje mu je promenljivo: kao svetski putnik, društveno biće, na početku je sasvim dobro podnosio dobrovoljni karantin, ali u poslednje vreme sve više gunđa. Ne izlazi, naravno, ostaje unutar kapije, ali mu ton ćaskanja postaje sve mračniji. Načisto je i sa tim da sigurno neće moći da ode na putovanje koje je planirao početkom leta. Organizatori redom otkazuju koncerte koje je dugo čekao, ni to ga ne čini radosnijim.

Ali ne pomera se.

I Arpad je sve očajniji. Gazi početak pedesetih, ima brojne hronične bolesti, redovno ide na dijalizu, i on tačno zna da spada u visokorizičnu kategoriju. Kada se epidemija proširila i na naš kraj, marljivo je na društvenim medijima objavljivao sadržaje #ostanikodkuće. Ali više ne. Umara se. Ne može da podnese zatvorenost, nedostaju mu uobičajene rute, poznanici, prijatelji, razgovori. Sve je više ogorčen kontradiktornim državnim merama, sve više dovodi u pitanju njihovu svrhu i potrebu.

Psiholozi za katastrofe upozoravaju: kada je čovek primoran da se zbog jedne neuobičajene situacije odrekne svoje uobičajene svakodnevnice, kod pojedinca se mogu pojaviti frustracija, nemir, strah, agresija, depresija, bes. Ovo se naročito odnosi na vreme kada ne znamo koliko ćemo dugo biti prisiljeni da trpimo ovo stanje. Ako se pak pokaže da je kriza trajna, neki će postati gotovo imuni na nju i početi da se suočavaju sa ograničenjima mnogo slobodnije. U psihologiji se ovaj fenomen naziva karantinski umor, koji se pojačava ako neko ne vidi smisao samoograničenja. Karantinski umor je stanje u kom ljudi više ne osećaju opasnost u neposrednoj okolini, s obzirom da ne znaju nikog iz porodice ili krugova poznanika ko se razboleo. Zbog toga se smanjuje motivacija pojedinca, sve više oseća da ne bi smelo da bude problema zbog jedne šetnje, drugarskog ispijanja piva, posete baki, korinđanja kod nekoliko dragih mu dama.

Taj osećaj se pojačava i zbog činjenice da svakodnevno, a sa najviših nivoa vlasti stižu izveštaji o ozbiljno konfliktnim odlukama. Jedan od Važnih Ljudi najavljuje da će za vikend nastupiti potpuna zabrana kretanja, a drugi (slučajno šef vlade) u unakrsnoj vatri kamera razmišlja o tome da bi baš i mogli da otvore banke da bi ljudi mogli da podignu penzije.

I ne oseća, da priča gluposti.

Policajac žestoko utera čiku u dvorište, koji je promolio nos, da očisti odvodni kanal ispred kuće, ali mirno gleda kako ljudi dišu jedni drugima za vrat u redu ispred prodavnice.

Nakon prvobitnog oklevanja, političari su ponovo pronašli svoj ton, na vatri epidemije pečuckaju svoje pečenje, ne zaboravljaju da situacija traje dok traje, ali posle slede izbori, treba i partijski logo staviti na paket pomoći, treba obavestiti teta Mariku ko je snabdeva…

Šef države misli da je odjednom i lekar opšte prakse, epidemiolog, direktor bolnice, bolničar, magacioner, nabavljač, stručnjak za koordinaciju uvoza, blagajnik, vozač teretnog kamiona, dostavljač (da citiramo nabrajanje Danas-a). Čak je „zarazio“ i sopstvenog sina, ne bi li ulovio još nekoliko naslova i nekoliko minuta. Na to naravno ne pazi, da se pridržava karantinskih pravila koja je sam doneo (je l’ tako, ako je nekom bliski rođak bolestan, onda ni ostali članovi porodice ne smeju da izlaze iz stana). Ovim on sasvim jasno podstiče i druge da ih boli uvo za propise.

U službenim karantinima, stisnuli su ljude koji su dokazano bolesni i one koji pucaju od zdravlja, mnoge su primorali na uslove koje je teško podneti i u mirnodopsko vreme, koji baš i nemaju šta da traže tamo. U međuvremenu se urušava sistem, iz sve više bolnica stižu vesti o desetinama lekara i medicinskog osoblja koji su se razboleli zbog nedostatka zaštitne opreme ili zbog nepažnje…

Ljudi sve manje osećaju da se sve ovo događa u njihovu korist. I sve više osećaju da ne bi bila nikakva opasnost, kada bi se malo i oni vratili svoj ustaljenom životu.

Ali ne dajte se! Čak i ako se politika pogubila, čak i ako se političari trude da veselo veslaju u vodama epidemije, ne zaboravimo: ako se oni razbole, za njih će biti jednokrevetnih ekstra soba, respiratora, nege na visokom nivou. Nama slede službeni karantin, urušene bolnice, na mrtvo ime izmučeno medicinsko osoblje koje pokušava da zameni i obolele kolege, umivaonici sa hladnom vodom koje koriste mnogi.

Nije vredno rizikovati. Bolje se koncentrišimo na to, koliko smo puta u uobičajenom, „normalnom“ životu želeli, da možemo da ostanemo kod kuće, da budemo sa porodicom, da spremamo dobra jela, da pogledamo one serije, pročitamo one knjige, za koje do sada nismo imali vremena.

Pozovimo Janoše, Arpade, razgovarajmo sa njima, pozovimo baku – i budimo svesni toga, da se ova situacija može razvući, ali zato ne može doveka trajati.

Ako posle nje puno stvari i ne bude takvo kao ranije.

A o tome da političari izigravaju klovnove, sada je najbolje ne brinuti. Ignorisanje njih je jednostavno korisno za zdravlje.

Palma KOČANJOŠ