Znači, kad se podvuče crta, za osam godina Vučićevih obilazaka sela, seljaka, vinarija, koza, ukupni rast je 360 miliona dolara. Kada se to podeli sa osam godina nije teško izračunati da smo svake godine napredovali prosečno 45 miliona dolara. Kakav uspeh za zemlju u kojoj od poljoprivrede živi preko milion ljudi! U prolećnom pandemijskom talasu stradali su najviše mali proizvođači – najpre povrtari i proizvođači mleka. Pijace su bile zatvorene, roba je propadala, a država je dugo njihov problem ignorisala tvrdeći da agrobiznis čvrsto stoji na nogama. Poljoprivreda se više ne čuje, ne diže glasa

Sećate li se kada su poljoprivrednici na severu Bačke 2007. blokirali puteve tražeći da im se na ime suše da 10.000 dinara po hektaru? Izašli su na drumove usred jesenje setve… Sećate li se defilea stotinu banatskih traktora 2009. kada su od tadašnjeg premijera, netom po skidanju žita, zahtevali da pšenica bude 17,5 dinara? Pa opet Banaćana iz 2010. kada su se u jeku žetve u julu bunili zbog nepoznatih uslova otkupa?

Pamtite li proteste kada je isto 2010. oko 700 traktora izašlo tražeći da se obustavi uvoz mleka i mesa, reši problem otkupa paorske robe i suzbije monopol na tržištu? Pa kada su 2011. krenuli traktorima za Beograd iz cele Vojvodine, Šumadije, nakon najave da država više neće subvencionisati sto hektara. Hiljade vojvođanskih paora blokiralo je vojvođanske drumove nastojeći da se probiju do prestonice.

Pa su u aprilu 2012. tri dana putevi u Vojvodini ponovo bili pod traktorskim barikadama. Opet zbog subvencija koje su nakon višesatnih pregovora ostale 12.500 dinara.

Sledeća, 2013. bila je još jedna godina paorskog bunta – u avgustu su žestoko protestovali zbog cene suncokreta, na jesen još dvaput zbog izmene zakona o zemljištu i pripremanje terena kako bi stranci i domaći tajkuni mogli da zaposednu državne njive.

Onda su 2015. zaustavljeni kod Čente… A onda su, nakon još par mlakih pokušaja, protesti utihnuli. Ako izuzmemo barikade malinara koje su prošle godine elegantno ućutkani ili prošlonedeljnu pobunu manjeg broja voćara iz Topole zbog sramno niske otkupne cene višnje od 25 dinara – poljoprivreda se više ne čuje, ne diže glasa.

Valjda zato što joj je sad bolje nego 2011. Valjda zato što je sadašnja subvencija od 5.300 dinara po hektaru jača i brža od one od 14.000 dinara pre devet godina. I zato što su cene paorske robe zadovoljavajuće – evo pšenica je oko 17,5 dinara, baš koliko su ratari tražili 2009. I zato što je dizel jeftin, kao i u svetu, i zato što su akcize normalne. I zato što više nema monopola, i zato što su nam staje pune, i zato što nam izvoz cveta, i zato što je ovoj državi bitnije da otkupi pšenicu za robne rezerve po barem proizvodnoj ceni i time ojača pozicije ratara nego da usred pandemijske krize iz budžetske rezerve izvadi sto miliona za Hram Svetog Save…

Šta god, istina je sledeća. Zvanična istina zvanične statistike kaže da je 2019. poljoprivredna proizvodnja u Srbiji vredela 5,5 milijardi dolara, a u 2018. godini iznela je 5,7 milijardi. Zvanična politika kaže nam da poljoprivreda u Srbiji rapidno i nezabeleženo raste. Kanda ipak demantuje zvaničnu istinu. Jer, one pomenute 2011. vrednost poljoprivredne proizvodnje iznosila je 5,14 milijardi dolara. Ako se uzmu podaci za 2001. vidi se da je od 2001. do 2011. godine, poljoprivredna proizvodnja u Srbiji povećana za tri milijarde dolara, a od 2011. do 2019. tek za 360 miliona dolara, to jest imala je bezmalo deset puta manji rast.

Znači, kad se podvuče crta, za osam godina Vučićevih obilazaka sela, seljaka, vinarija, koza, ukupni rast je 360 miliona dolara. Kada se to podeli sa osam godina nije teško izračunati da smo svake godine napredovali prosečno 45 miliona dolara. Kakav uspeh za zemlju u kojoj od poljoprivrede živi preko milion ljudi!

Hajde da vidimo i šta je sve poljoprivreda pretpela a šta je dobila u ovoj kovid godini. Da preskočimo galimatijas oko dozvola za kretanje usred najvažnijeg posla na njivama – setve i hapšenje i promptno kažnjavanje mladog ratara koji se traktorom vraćao s njive i to, kako se moglo videti u sudskom dokumentu, u vreme kada je kretanje svima bilo dozvoljeno pa i njemu.

U prolećnom pandemijskom talasu stradali su najviše mali proizvođači – najpre povrtari i proizvođači mleka. Pijace su bile zatvorene, roba je propadala, a država je dugo njihov problem ignorisala tvrdeći da agrobiznis čvrsto stoji na nogama. Kako je pomogla? Sa 30.000 dinara pomoći iz tromesečnog antikriznog paketa ali samo gazdinstvima koja su u sistemu PDV-a, a takvih je malo. Povrtari su dobili 25 dinara po kvadratnom metru, a najviše 90.000 dinara, stočari najviše 30.000 dinara. Ostali – mogućnost da se zaduže kod banaka uzimajući kredit koji država servisira preko svog fonda. U suštini, ništa novo i veliko jer takvi krediti postoje godinama unazad i poljoprivrednici mogu da ih koriste. A šta je, na primer, mogao stariji pčelar sa 20.000 dinara jednokratne pomoći koji je odvezao pčelinja društva na pašu i zbog vanrednog stanja više nije mogao da se kreće – samo da se pozdravi s pčelama i izvorom prihoda.

Posebno se za poljoprivredu pobrinula vojvođanska vlast. Odmah po ukidanju vanrednog stanja, na prvoj sednici skupštine, usvojila je rebalans budžeta po kojem je pokrajinska paorska kasa izgubila oko 800 miliona dinara. Još je i dobro prošla jer je prvobitno bilo planirano smanjenje od bezmalo dve milijarde. U velikom obimu su smanjene mere koje se odnose na ruralni razvoj, koje su zapravo najznačajnije – sa 641 milion dinara pale su na 297 miliona. Kreditna podrška sa pet miliona svedena je na 600.000 dinara. U potpunosti je ukinuta mera za finansiranje mladih – obrisano je 270 miliona. Smanjena su sredstva i za podizanje konkurentnosti i dodavanje vrednosti – sa 91 miliona na 57 miliona; nema više para za selekcijske mere u stočarstvu…

No, ništa to nije sprečilo ni pokrajinskog poljoprivrednog sekretara ni republičkog ministra da u odavno započetoj izbornoj kampanji, sprovođenoj i u vanrednom stanju, gledajući paore u oči, govore o najvećim izdvajanjima za poljoprivredu ikad, dobrom životu na selu, o brizi za mlade, za stare, za sve…

Ne čusmo da ih je neko upitao zašto su naše subvencije u Evropi najmanje. Zašto baš naši ratari sipaju najskuplje gorivo? Kako da budu konkurentni kada im u startu svi beže za nekoliko dužina? Gde nam se delo 28 milijardi podsticaja za stočarstvo od 2016. do 2018. kada su nam farmeri i farme na izdisaju? Izvezosmo li “50.000 tona svinjskog mesa za početak” u Kinu? Kako kada godišnje proizvedemo 270.000 tona, a uvezemo 600.000?

Šta bi sa sto miliona dolara arapskog kredita za navodnjavanje kada smo od žitnice Evrope postali evropska pustinja? I da, gde je čuveni kineski tunel za navodnjavanje kroz Frušku goru koji će povezati Dunav i Srem? I zašto ovoj vlasti uopšte pada na pamet da obećava takve nebuloze, zašto kad su  Dunav i Srem odvajkada povezani, zašto kada Srem može da se navodnjava i iz Save, zašto tunel kroz planinu kad može po ravnom…?

Upita li neko vajne ministre gde se dede čuvena investicija u aranžmanu Vučić-Čadež zvana Tenis, gde je najmodernijih 20 farmi po Vojvodini i 400 miliona evra? I ko na kraju uze “Tenisove njive”, ako ništa, onih 2.400 haktara u Banatskom Despotovcu koje su Nemci dobili na 30 godina. Gde i koga poljoprivrednik može da pita kako je ostao bez mogućnosti da u arendu uzme koji hektar dobre zemlje u svom ataru i zašto su te njive date Arapima? Plaćaju li Arapi zakup i koliko?

Ne čusmo ništa. A glasalo se na selu za ono što jeste. Pa kad je tako, nek tako i ostane. Na kraju krajeva, najjači protest i nije u traktoru na drumu već u glasačkoj kutiji.

(Slobodna reč)

Slađana Gluščević (privatna arhiva)

 

Slađana Gluščević, urednica portala Agrosmart i novinarka Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra VOICE. Novinarstvom se bavi od 1999. godine, počela u Danasu, a najveći deo profesionalnog života provela u novosadskom Dnevniku. Od 2016. je u preduzetničkom novinarstvu i konsaltingu u poljoprivredi. Dobitnica više novinarskh nagrada, majka dva sina.

Realizaciju ovog projekta podržala je Fondacija za otvoreno društvo