Prvo bi trebalo pomoći turizmu i ugostiteljstvu, a ako ostane novca, onda subvencionisati ostale tangirane, koji takođe ne mogu da rade, na primer koji se bave dekoracijom ili cvećem i tako dalje. Jer su pomenutom subvencijom plata pomogli i prodavcima, koji su radili i za vreme vanrednog stanja, pa su čak imali i bolji promet nego inače.

Ugostiteljske objekte, uključujući i svadbene dvorane, epidemiološke mere su dovele u nezgodnu poziciju.

Nisu se samo ugostitelji našli u teškoj situaciji, već i oni koji prave dekoracije, foto: Imre Tot

Sala Balint u Subotici, zbog epidemije korona virusa, nije mogla da radi tri i po meseca, da bi nakon održavanja dva događaja, njihov rad ponovo bio pod znakom pitanja zbog najnovijih propisa u Srbiji, kao i graničnih ograničenja u Mađarskoj. Norbert Piuković, vlasnik, trudi se da održi firmu u životu, pa uprkos teškim okolnostima, nije otpustio radnike.

Sala Balint je restoran sa dugom tradicijom, koji se nekada koristio isključivo kao sala za venčanja, međutim, Norbert Piuković, koji je posao preuzeo pre tri godine, uveo je niz inovacija. U sali se danas održavaju i rođendani, korporativni događaji, tim bilding programi, demonstracije raznih proizvoda i sportska događanja. Ovaj ugostiteljski objekat je jedinstven i po tome što ima posebno igralište za decu gostiju, za koje, na primer projektuju crtane filmove, a postoje i vazdušni zamkovi, trambuline i ljuljaške. Za ove inovacije su dobili niz pozitivnih povratnih informacija, jer gosti rado ostaju duže na svadbama, kada im se ni deca ne dosađuju.

„Niko nije ostao bez egzistencije“

U sali dve osobe rade u stalnom radnom odnosu, a u zavisnosti od obima događaja, vikendom pomaže još 15 do 20 osoba. Jedan deo njih su penzioneri, a ostali su prihvatili posao kao dopunski, pored primarnog posla.

-Iz ovog ugla mogu da kažem da sam imao sreće, jer nisam morao da otpuštam ljude, niko nije ostao bez egzistencije. Otprilike 20 ljudi dobija ili penziju ili platu na radnom mestu. Tako da su oni zapravo izgubili samo dodatni prihod koji su mogli da zarade vikendom – objašnjava Piuković, dodajući da restoran nije mogao da radi tri i po meseca.

-U principu smo mogli da radimo već od kraja maja, ali nismo mogli odmah da počnemo. Takva odluka se ne donosi baš kao odluka da li da danas idemo u bioskop ili ne. Svadbe zahtevaju ozbiljnu organizaciju: treba se dogovoriti sa orkestrom, starim svatom, gostima, da li im odgovara planirani datum. Mnogi su otkazali, a u boljem slučaju smo odložili događaj za neki kasniji datum. One svadbe, koje su bile planirane za mart, april i maj – a koje nisu otkazali – premestili smo za jesen ili sledeću godinu, u petak, nedelju ili ponedeljak. Međutim, one svadbe koje su bile moguće u drugoj polovini jula nismo premestili, jer je bilo tako, da ćemo moći da radimo. Zbog najnovijih odredbi su i njih počeli da otkazuju, tako da više ne možemo ni da ih premestimo.

Koliku materijalnu štetu ste pretrpeli zbog toga što niste mogli da radite?

Norbert Piuković: Iako su državne subvencije za plate dobro došle, poslu nisu mnogo pomogle, foto: Imre Tot

-Onima, koji su otkazali, morao sam da vratim već uplaćen novac. Budući da sam mnogima morao da vratim taj novac, a istovremeno nismo imali ni prihod, nismo mogli da ekonomišemo, pa nismo mogli ni račune da isplatimo. Računi za struju su još uvek tu, imam dug od otprilike 1.000 evra, nemam odakle da ih platim. Naravno, čim budemo mogli da radimo i imamo prihode, otplatiću dug. Na primer, baš sam sada uplatio račun za gas i telefonski račun, jer smo prošlog vikenda mogli da održimo jednu svadbu. Materijalna šteta jeste značajna, međutim, gubici su relativno neznatni. Ono što bi moglo da se podvede pod gubitak je to što se plate moraju od nečeg isplatiti. Sve već dogovorene svadbe teoretski će jednog dana biti održane. Međutim, do tada nema prihoda i nema koristi. Ukupno 15 svadbi neće biti održano, pa ako računamo prosečno da je 130 gostiju na svakoj, onda je ovde trebalo da jede, pije i dobro se provede negde oko 2.000 ljudi. Teoretski bi sad već mogli da radimo, ali su nedavno pooštrili propise, na primer, moramo da održimo socijalnu distancu od metar i po, kao i druge mere opreza, a u isto vreme je Mađarska stavila Srbiju na žutu listu – a na drugim mestima se ona radije naziva crnom – pa zbog toga kući ne mogu da dođu oni koji rade u inostranstvu. Mnogo mladih parova koji rade u inostranstvu su planirali da kod nas održe svadbu. Oni sada zapravo ne mogu da dođu kući, jer bi, na primer morali da se testiraju. Na više mesta su im zapretili da će dobiti otkaze ako budu otputovali kući, u Srbiju. O tome i da ne govorimo da bi i značajan deo svatova stigao iz inostranstva. Zato danas već tako planiramo svadbe, da odmah imamo i plan B, rezervni datum, pošto ne možemo znati unapred kakva će biti epidemiološka situacija u avgustu, septembru ili oktobru…

„Država nije razmotrila pomoć na odgovarajuć način“

Da li ste tražili subvencije za platu, od 30.000 dinara, koje je država obezbedila za dva radnika u stalnom radnom odnosu?

-Da i ovo je naravno jako dobro došlo. Međutim, problem je u tome, što je država ovim pomogla samo ljudima, ali poslu ni na koji način. Trideset hiljada dinara je dovoljno da čovek preživi mesec dana, da kupi sebi hleb i mleko. Istovremeno, jedan restoran ima troškove, račune za struju i gas, knjigovodstvene usluge, najam, i drugo. Na to niko nije mislio, da je za ovo potreban novac odnekud, treba ga stvoriti, a ne daju vam da radite. Ja mislim da uopšte nije u redu način na koji su podelili državni novac. Nemojte me pogrešno razumeti, meni ne smeta što je ovaj novac dobio svaki preduzetnik! Međutim, doživljavam kao nepravdu to što je, na primer, moj komšija, koji je trgovac gvožđem, i koji je i za vreme vanrednog stanja radio normalno i stvarao profit, isto tako dobio 30.000 dinara, kao i ja, koji nisam mogao da radim tri i po meseca. Mislim da bi bilo pravedno da su oni, koji nisu mogli da rade, dobiju veću podršku. Istina, srpska država je objavila neke tendere za dobijanje povoljnog zajma od nekoliko hiljada evra, ali su ih podvrgnuli tako strogim uslovima, da to državi sigurno može da odgovara, ali preduzetnicima nikako. Situacija je dodatno pogoršana istekom tromesečnog moratorijuma na bankarski kredit koji sam uzeo ranije, a u cilju različitih investicija i renoviranja restorana. Banka mi je pisala, da uplatim, ali nemam od čega, jer još uvek ne možemo da radimo. Uspeli smo da održimo dva događaja, ali je sada zbog najnovijih mera naš rad ponovo onemogućen. A od ta dva događaja nije se ulilo toliko novca da bih mogao platiti sve svoje obaveze. Ovo sve se može odložiti na neko vreme, može se pozajmiti, ali to ne može trajati u nedogled.

Time što ste tražili subvencije za plate u iznosu od 30.000 dinara, obavezali ste se da do oktobra nećete nikog otpustiti. Ako ni tada još ne budete mogli da radite, šta će se dogoditi?

-S obzirom da već u martu nismo mogli da radimo, ni u aprilu nismo imali od čega da isplatimo martovske plate. Tako da smo od tri puta 30.000 državnih subvencija isplatili martovske, aprilske i majske plate. Sada bih trebao da isplatim junske plate, koje za dva radnika iznose otprilike 100.000 dinara bruto, to treba negde da iskopam, ali ne radimo.

„Strahuje se, da će u novembru mnogi ostati bez posla“

Šta mislite da bi bilo dobro rešenje?

-Pogledajmo na primer kako u Mađarskoj subvencionišu preduzetnike. Ja ne očekujem od srpske države, da mi na primer da 10.000 evra nepovratno. Neka država da kredit, čak ni to ne očekujem da bude beskamatni. Ali neka da povoljne uslove. Naime, taj novac ću svakako potrošiti ovde, i on će se sliti nazad u državnu kasu. Ali, objavili su da država više nema novca. Sigurno da bi svakom dobro došla pomoć, ali ja mislim da ne bi trebalo svakog subvencionisati ili barem ne jednako. Država bi morala da napravi listu prioriteta. Prvo bi trebalo pomoći turizmu i ugostiteljstvu, a ako ostane novca, onda subvencionisati ostale tangirane, koji takođe ne mogu da rade, na primer koji se bave dekoracijom ili cvećem i tako dalje. Jer su pomenutom subvencijom plata pomogli i prodavcima, koji su radili čak i za vreme vanrednog stanja, pa su čak imali i bolji promet nego inače. Nažalost, državno rukovodstvo ovo nije promislilo na odgovarajući način, te se bojim da će u novembru mnogo njih ostati bez posla. Oni koji su tražili subvenciju za plate od 30.000 dinara, u bliskoj budućnosti moraju nekako da stvore i avgustovske, septembarske i oktobarske plate. Međutim, ako ne rade, nema prihoda, mnogo njih će otpustiti radnike. Ako puno njih dospe na ulicu, dođe zima i stigne drugi talas epidemije, bojim se da će ovde biti velikih problema. Ja lično ne bih voleo da zatvorim firmu, osim ako ne budem primoran. Zapravo i ne mogu da je zatvorim, jer sam ranije konkurisao za takvu podršku koja me je obavezala da moram da radim pet godina. Imam sreće da kod mene radi samo dvoje stalno zaposlenih radnika, plate valjda nekako mogu da rešim od zajmova, dok se situacija ne sredi.

Imre Tot (Slobodna reč)

igralište, naslovna fotografija: Imre Tot

Realizaciju ovog projekta podržala je Fondacija za otvoreno društvo