Autoritarna društva po definiciji čeznu za apolitičnim građanima – tako da, voljno ili nevoljno, vlastitim ćutanjem, (čitajte: pristajanjem), svi koji su se predali pasivno pomažu u održanju privida u kom živimo, koji je nekad pretendovao na to da se naziva državom, rekao je istoričar umetnosti i pisac Novi Nebojša Milenković u intervjuu za portal Slobodna reč. Kako je naveo, “ovde je sve privid – imamo predsednika svesnog privida vlastitog legitimiteta stečenog na prividno slobodnim izborima, institucije koje ‘funkcionišu’ takođe na nivou privida, premijerku koja je samo privid prave premijerke, koja o nečemu zaista odlučuje. Sa druge strane, umesto istinske alternative, imamo privid opozicije – čija se politika po ključnim pitanjima gotovo ne razlikuje od one na vlasti”.

U čemu se sva ta prividnost i sličnosti u Srbiji ogledaju?

Recimo u tzv. ekonomskom konceptu zasnovanom na subvencijama stranim investitorima, poreskoj politici i zakonu o poreklu imovine, pitanjima zaštite prava radnika i njihovim izvođenjem iz sive zone, organskoj proizvodnji i odnosu prema našim poljoprivrednicima, odnosu prema obnovljivim izvorima energije, pristupu ekologiji, urbanizmu, privatnim izvršiteljima, malim hidroelektranama, seči šuma, ekocidu nad našim rekama i urbicidu nad našim gradovima… I tako redom. Kad god ovoj vlasti nešto od ovog spomenete – oni samo izvuku “argument “ kako su to sve započeli “oni pre njih”. I pored toga što je delimično tačan – to, naravno, nije nikakav argument. Čak im se i retorika gotovo ne razlikuje: kad kritikujete Vučića odmah vas u njegovim toaletoidima “označe” kao “đilasovca” – sa druge strane, na svaku argumentovanu kritiku njegove nesposobne opozicije dobijete etiketu Vučićevog bota.

Šta bo po Vama bila prava opozicija?

Prava opozicija bila bi ona koja stvara alternative, budi nadu i veru društva kako bi ključne stvari mogle da se promene. I kada bih, iako nisam sudija, jednog dana zbog nečega sudio aktuelnoj vlasti i njenoj (mislim lično njenoj) opoziciji – sudio bi im upravo zbog toga što su iz ovog društva hirurški precizno amputirali nadu i veru u to da su pozitivne promene ipak moguće.

Znači li onda to da izlaz ne postoji?

Naravno da ne. Izlazilo je ovo društvo i iz mnogo većih nedaća – ali onda kada je bilo svesno sebe. Kada je razvijalo a ne gušilo vlastite potencijale. Znate, ova vlast uopšte nije toliko snažna kako nam se lažno predstavlja. Pogledajte samo na šta liči Skupština. Kakvu snagu ona danas predstavlja?! Nijedna vlast, a posebno ovakva, nije u stanju da se nosi sa snagom i nezadovoljstvom naroda. Zato, u opravdanom strahu od građanskog besa, oni svesno održavaju aktuelno stanje. Zvučaće paradoksalno ali Vučiću su danas Tadić, Đilas ili Jeremić mnogo potrebniji i korisniji od svih njegovih lažnih poslanika. Kada bi njih trojica, recimo, rešili da se zarad javnog interesa povuku iz političkog života – on bi jednostavno ostao bez “programa”.

Znači “vučićevci” su upravo njih trojica?

Naravno. I ti najveći! Ti ljudi su – što zaslugama režima što sopstvenim – u političkom smislu potpuno potrošeni. Oni, jednostavno, čitavu deceniju nisu u stanju da artikulišu nijednu novu političku ideju. O vrednostima da i ne govorimo.

Ko onda jeste?

Istinske alternative mogu da donesu samo ljudi koji razumeju potrebe društva koje je, srećom, još uvek mnogo bolje i od vlasti i od njene opozicije. Nadmoćnu većinu u ovom društvu i dalje ne čine članovi stranaka – već pristojni, manje ili više obrazovani ljudi, koji se osećaju uplašeno, poniženo – i koji su, nažalost, ostali bez nade. Zato nam je potrebna organizovana politička snaga koja će, dosledno i kontinuirano, raditi upravo na stvaranju osećaja zajedništva, solidarnosti. Koja će građanima Sente objasniti da ih se itekako tiče Novi Sad na vodi, koja će Zrenjanince ubediti da je njihov problem sa vodom direktno povezan sa devastacijom Zlatibora ili Kopaonika, koja će Borane koji se doslovno guše od dima osvestiti da je njihov problem povezan sa onim ruglom koje svakodnevno niče na beogradskom savskom amfiteatru. I tako redom… Svi u Srbiji imamo iste probleme zato možemo da ih rešavamo jedino zajedno. Sve dok budemo ovako uplašeni, sebični ili podeljeni – i problemi će progresivno da rastu… Ne može biti zadovoljno, uspešno a bogami ni srećno društvo koje bolesnu decu leči SMS porukama – dok istovremeno iz budžeta dotira večite gubitaše, gradi besmislene fontane, podiže jarbole, apsurdne spomenike ili fudbalske stadione na kojima nema ko da igra.

Natalija Jakovljević (Slobodna reč)

 Novi Nebojša Milenković, naslovna fotografija: Aleksandar Jovanović