Dvadesetak dana je prošlo, mada deluje da se to desilo nekada davno, od kada je Eparhija Bačka cenzurisala N1, zabranivši ekipi te televizije da uđe u portu crkve u Srbobranu kako bi snimila pomen žrtvama Racije. Nedelju dana ranije novinarka N1 Jelena Zorić dobila je brutalne pretnje od strane advokata prvooptuženog u slučaju „Jovanjica“, Predraga Koluvije. U tom slučaju nije se sve završilo na izjavama već su podignute tužbe i kontratužbe, nakon prijave Advokatskoj komori i sada se čeka epilog. Taj slučaj drastično se razlikuje od potonjeg, ali o njemu je gotovo sve rečeno. O srbobranskom može još ponešto.

Kao prvo, zanimljivo je da je Eparhija Bačka, baš poput Koluvije, napala novinarku N1 jer je nezadovoljna izveštavanjem te televizije o SPC. Sa druge strane, problem se na kraju sveo na pojednostavljen odnos crkva/nepoćudan medij i privatna svojina/interes javnosti, umesto na činjenicu da je prekršen Zakon o javnom informisanju i medijima, član 4 stav 2, koji kaže: Zabranjena je neposredna i posredna diskriminacija urednika medija, novinara i drugih lica u oblasti javnog informisanja, naročito prema njihovoj političkoj opredeljenosti i uverenju ili drugom ličnom svojstvu. Nebitno je da li je potez Eparhije Bačke zapravo zauzimanje bolje startne pozicije njenog prvog čoveka u trci za budućeg patrijarha, jer ponašanje više crkvenih velikodostojnika poslednjih meseci pokazuje da se bez Vučića očigledno ni to pitanje neće moći rešiti, ili je sve izraz trenutne inspiracije bahatog pojedinca. Poenta je da su „neposlušni“ mediji dobili još jednu lekciju.

Tu je zanimljivo još nešto – medije su na taj javni, a ne verski događaj u Srbobranu pozvali predsednici Pokrajinske vlade i Skupštine AP Vojvodine Igor Mirović i Ištvan Pastor. Obojica su, sećate se tog snimka N1, prošla kraj ekipe praveći se da ne razumeju šta se dešava i šta im novinarka Nataša Kovačev govori, ušla u crkvenu portu i tu je završena njihova uloga u ovom slučaju. Ignorisali su i poziv UNS-a, upućen već sutradan, da se izjasne o incidentu, a mudro su ćutali i narednih 20 dana i sve do dana današnjeg nijedan od njih nije se oglasio.

A i što bi se oglašavali? Nije da su medijska udruženja jaka, a institucije nezavisne pa da preti opasnost da crkveni velikodostojnici budu kažnjeni zbog kršenja zakona. Nema straha ni da će njih dvojicu iko pozvati na odgovornost. Da se ne igramo, potpuno je jasno da se pokrajinski dvojac nije oglasio zbog toga što mu imponuje da vlastima mrske medije napada i neko drugi, da na taj način dokaže vernost i dodatno pojača lepezu pritisaka kojima su izloženi. Pa Pastorov SVM, kako je pre neki dan objavio VOICE, drži pod čvrstom šapom medije na mađarskom jeziku čiji je osnivač Mađarski nacionalni savet. Dakle, SVM u malom radi isto što i SNS u velikom.

Mirović i Pastor su, dakle, uradili upravo ono što se od njih i očekuje. Njihovo ponašanje zapravo najbolje ilustruje i funkcionisanje pokrajinske administracije u protekle četiri godine. Ukratko – krcka se budžet i ne meša se u svoj posao. Istina, na sajtovima pokrajinske vlade i skupštine veliki je broj vesti o aktivnostima pokrajinskih organa i institucija. Međutim, većinom su u pitanju protokolarni i pseudodogađaji, bez ičeg ključnog za razvoj pokrajine. Marketing i pozorište senki. Nije li Mirović od samog početka mandata govorio da rešavanje pitanje finansiranja APV nije bitno, da ima prečih stvari (ovo je parafraza, ali je smisao tačan).

Jeste, ima Vojvodina i bez Zakona o finansiranju nadležnosti nekih para u svojoj kasi, nisu velike al’ su njene. Međutim, problem je njihovo trošenje. Može li iko da se seti ijedne mere koja je finansirana iz pokrajinskog budžeta, a da je u pozitivnom smislu različita u odnosu na mere koje donose ministarstva u Vladi Srbije? Postoji li ijedna oblast u društvu gde građanin AP Vojvodine može da kaže evo, moja pokrajina ulaže u moj posao, olakšava mi rad na neki način i ja sam zahvaljujući njenim merama u prednosti u odnosu na kolege u ostatku Srbije? Ima li osnova da iko kaže da je u Vojvodini bolja poslovna klima zbog toga što vojvođanska administracija opredeljuje velika sredstva za različite oblasti? Ili zbog administracije koja je prepuna stručnjaka koji razumeju problem iz prve i za svaki predlažu bar po tri rešenja? Je li bolja situacija s nezaposlenošću, siromaštvom, bilo čime?  Nema, naravno, pokrajinska administracija ne radi u korist građana, već stranaka koje je čine.

Kada bi radila kako treba, čak i u ovim skučenim finansijskim uslovima, uspela bi da popravi život građana bar za mrvu. Ali, time bi još jasnije pokazala kako svi ostali, od lokala do predsednika, ne rade ništa. A to se ne sme. Kada ti je od institucije na čijem si čelu bitnija stranka, zašto bi te bilo briga za medije s početka priče? Nije zato čudo što čak i oni koji podržavaju decentralizaciju i koji su svesni značaja postojanja više nivoa vlasti i podele nadležnosti, teško mogu racionalno da objasne potrebu za postojanjem pokrajinske administracije. A čelni ljudi pokrajine kao da zdušno rade na tome da dođemo do situacije u kojoj će AP Vojvodina konačno samu sebe da razvlasti (kao početkom devedesetih), a zatim i ukine sopstveno postojanje. A do tog momenta APV će živeti na aparatima, uz statiste koji će održavati tu opsenu do samog kraja.

Autor je novinar portala Autonomija.info i Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra. Takođe, za Autonomiju objavljuje i karikature, kojima se kritički osvrće na društvenu i političku stvarnost. 

(Slobodna reč)

 Dalibor Stupar, naslovna fotografija: N1