Da Grci za dolazak turista iz Srbije na njihove plaže tokom predstojećeg leta traže samo potvrdu o vakcinaciji, biće da bi nam – samo iz tog razloga – skočio, koliko-toliko, broj onih koji su se prijavili da čekaju u redu da im sestra da bocu u rame.

Pragmatičnost bi, je li, kod jednog broja ljudi na kraju prevagnula u odnosu na lična uverenja koja se već godinu dana besomučno, katkad i prilično agresivno promovišu u ličnim statusima i u komentarima na tuđe postove na društvenim mrežama.

U duhu one stare: Paralija vrti gde razum ne može.

Avaj, u Grčku će se moći i bez potvrde o vakcinaciji, biće dovoljan i negativan PCR odnosno brzi (antigenski) test. Za one koji se protive vakcinaciji ali, eto, barem ne spore postojanje virusa, biće to win-win; biće i jare i Paralija. Jedino će, dok se poplaćaju svi testovi za članove porodice, para za letovanje biti manje.

Razumljivo, između potrebe da ožive turizam u svojoj zemlji i mogućnosti da utiču na porast broja vakcinisanih u Srbiji, Grci nisu imali baš nikakvu dilemu. Ovo drugo, dabome, i nije njihov posao. To što ga ne rade oni koji bi trebalo, nije njihov problem.

I nije – naš je, i ničiji drugi.

Problem je to zemlje koja ima više vakcina na raspolaganju nego sopstvenih građana (trenutno) zainteresovanih da je prime. Početkom ovog meseca bilo je tek milion onih koji su primili obe doze, ali nas političari ubeđuju da bi već do kraja iduće meseca takvih moglo da bude čak 2,5 miliona.

Ako bi se taj cilj ostvario, bio bi možda i jedini rezultat ove vlasti koje bi njihovi protivnici bez ostatka pozdravili –  ne i sve opozicione stranke, da se razumemo – jer bi nas to približilo onome što se zove kolektivni imunitet. Lakše bi se disalo, neki i bukvalno.

Ipak, ako vlast nema nameru da posegne za mehanizmima ubeđivanja građana, kakve primenjuje u predizbornim kampanjama, ostaju pitanja: da li tamo negde zaista postoji još barem dva miliona ljudi koji žele da prime vakcinu, zašto to do sada nisu učinili i, ako se još nećkaju, šta će/ko će ih to naposletku ubediti da je takva odluka u njihovom najboljem interesu?

Neko će podsetiti na ono da se za prosutim mlekom ne plače, da nema svrhe analizirati kako smo dozvolili da dođe do svega ovoga – ne zna se tačno koliko brojnog ali zato veoma glasnog i sveprisutnog otpora vakcinisanju – već da treba razmišljati kako da se postigne željeni cilj u pogledu očuvanja javnog zdravlja.

A taj cilj je, valjda, neupitan. Ili, možda ipak nije? Ako definitivno ipak jeste, onda on mora biti očigledan. Do sada je, međutim, očigledno samo bilo konstantno zbunjivanje građana koje je kod ne malog broja neke njihove već postojeće sumnje i nepoverenje (u institucije, sistem…) nadgradilo u protivljenje (i ovoj) vakcinaciji. Mala je uteha ako u svemu tome nije do kraja negiran virus i njegova pogubnost. Jer, da, i takvi postoje.

Permanentno sejanje konfuzije – svega se valjda sećate: i najsmešnijeg virusa, i Milana, i policijskog časa i zatvora za seniore, pa da neće biti mesta po grobljima, pa prva „pobeda“ nad virusom i posle toga derbi i izbori, pa letovanja, pa apeli da se prizovemo pameti, pa sumnjivi statistički podaci (i dalje su!), pa legendarni sukobi u Kriznom štabu, ali i oprečne poruke koje su sami pojedinci odašiljali, tajne žurke za koje svi znaju ali se ne rasturaju sve, naravno skijanje na Kopu, pa svaljivanje krivice, pa milioniti po redu apeli na opreznost ali istovremeno pozivi na masovna okupljanja, jer šta zna rejting šta je korona i mnogo toga još – i nije moglo da proizvede drugačiji rezultat od onog da čitav svet gleda kako nam stižu ozbiljne količine vakcina a koje su izgleda svi izvan Srbije neuporedivo spremniji da prime.

Nije, dakle, problem samo to kako se do sada hendlovala situacija, problem je, zapravo, što se sa tim manirom nije sasvim prestalo. U odsustvu proaktivnosti i jasnih namera vlasti, prostor su zauzeli svi oni kojima profitiranje od postojeće situacije nije gadljivo. A kad takva istraživanja počinju da registruju, isti ti se, vidimo to, ne satiru prolazeći kroz tabloidnog „toplog zeca“ – naprotiv! – već taj njihov kapital… kao da postaje smernica za kreiranje odluka. Do mere da se takvi pojedinci čak odlikuju povodom najvećeg državnog praznika!

A kad vlast odluči da naprasno ali uz to nedovoljno iskreno demonstrira moć, onda to obično ispadne polovično i groteskno, kao i svaki put kad ne ume ništa drugo do da zameni posledicu za uzrokom. Neubedljivo onda, naravno, deluju i sve naknadne pridike o tome da sloboda govora ima svoja ograničenja pogotovo kada je zdravlje ljudi u pitanju. Jer uz slobodu ide i odgovornost, a kod nas ovog potonjeg naročito manjka.

Nije baš najjasnije kako država misli da još najmanje dva miliona građana privoli na vakcinaciju ako u jednom trenutku pretresa stan jedne lekarke koja se protiv vakcinaciji, dok istovremeno jedan drugi lekar neometano, s oreolom čak nacionalnog miljenika, širi nebuloze na nacionalnim televizijama i dovodi u pitanje sve za šta se, navodno, država zalaže u pogledu borbe protiv korona virusa.

Ako se sve to radi da bi vlast dokazala kako ipak nema uticaj na privatne medije, koji eto imaju slobodu da u svoj program pozovu koga god hoće, pa i one koji otvoreno sabotiraju kampanju masovne vakcinacije i ljude dovode u veoma opasne zablude, zauvek će biti enigma kako to da isti ti privatni mediji, kao po komandi, bezrezervno podržavaju sve što odgovara vlastima, pa i da vode prljave kampanje protiv njenih neistomišljenika, ali da uređivačka autonomija odjednom podiže glavu baš kada bi trebalo ohrabrivati građane da se vakcinišu ili da, u prvom koraku, makar prestanu da veruju svemu što pročitaju na Fejsbuku. Kad bi makar zaboravili da u svoj program, kAo dRugU sTrAnu, pozivaju kojekakve ridikule a zapravo trolove i skupljače pažnje koji sladostrasno i bez ikakvih ograničenja raspiruju borbu protiv vakcinacije i zdravog razuma, i to bi bilo nešto.

Ono zbog čega se ne mali broj ljudi odlučio da ne ode na vakcinaciju – jer ne veruju ni vlastima, ni nauci, već samo nekoj slavici koja nije ni naučnik ni lekar ali može da pogleda na Fejsbuku, ili pak još nisu završili detaljnu analizu sastava svake odobrene vakcine pa su još neodlučni  – to vala ne može da se promeni preko noći. To seme nezdrave sumnje nije juče posejano. A ako joj takav stav zaista nije ok, i u svemu tome ne gleda kako bi mogla samo politički da ućari, vlast bi, za početak, morala da pokaže da se sa svim tim slobodno izraženim stavovima raznih slavica i njihovih sledbenika duboko ne slaže. I da vakcinacija, baš poput predaje kako vole da ističu, nema alternativu. Ali stvarno nema.

Baš kao ni dobra turistička sezona za grčki dži-di-pi.


Autor je novinar. Zamenik glavnog i odgovornog urednika portala Cenzolovka. Piše za Vojvođanski istraživačko-analitički centar (VOICE) i portal Američki izbori. Živi u Novom Sadu. 

 

(Slobodna reč)

Denis Kolundžija, naslovna fotografija: privatna arhiva