Režiser Andraš Urban, rođen u Senti, direktor pozorišta Kostolanji Deže u Subotici, početkom osamdesetih je želeo da bude rok muzičar, ali se njegovo interesovanje sve više okretalo književnosti i poeziji, a nakon što se predstavio sa nekoliko zapaženih produkcija na takmičenju izvođačkih umetnosti srednjoškolaca, više nije bilo upitno da je njegov život pozorište. Međutim, ludilo koje je vladalo ovim područjem devedesetih godina prošlog veka jako ga je pogodilo i gotovo u korenu saseklo njegov put.

Prva njegova predstava je bila produkcija pod nazivom Juhas (pastir, prim.prev.), koju je napisao zajedno sa Belom Segedi – Saboom, Urban je igrao i u predstavi, ali je nezvanično bio i režiser. Usledila je predstava pod nazivom Đikok (Gušteri, prim. prev.), koju je već zvanično i režirao, a i u kojoj je igrao zajedno sa Žoltom Viceijem. U to vreme se već zbližio sa mladim istomišljenicima iz Subotice i Novog Sada, Laslom Kesegom, Đulom Francia, Robertom Bakotom, Atilom Karačonjijem, Henrietom Varga, Denešom Debreijem, Ištvanom Lalićem i drugima. U četvrtom razredu srednje škole je sa prijateljima osnovao grupu AIOWA, koja je provokativno definisana kao kulturna mafija koja traži moć. Njihova prva predstava, Harmat (rosa, prim.prev.), predstavljala je potpuno drugu kategoriju, nego što je obično slučaj sa učeničkom ili amaterskom glumom, mladi umetnici su se odmah pojavili u alternativnom, eksperimentalnom pozorišnom polju, ali je njihova produkcija dobila pozitivne kritike.

-Prva AIOWA je zapravo postojala otprilike pola godine – ime grupe se tada urezalo svima u svest – jer su nas odneli u vojsku. Godinu dana mlađa generacija je postavila produkciju pod nazivom Harang (zvono, prim. prev.) u režiji Tamaša Kočiša, ali je već krenula drugim putem. Sećam se da smo pre leta razgovarali sa članovima grupe. Pričali smo o tome da ćemo se spakovati, otići u inostranstvo, prihvatajući život alternativnog pozorišta, i imaćemo maksimum za jedan sendvič, ili ćemo otići u vojsku, zatim se upisati na fakultet, pa ćemo potom videti kako možemo ponovo da radimo zajedno. Na kraju nismo disidirali. Barem ne tada. Odslužili smo vojsku, ali dok smo se vratili kući, izbio je rat. Uglavnom su svi završili i fakultet, i do dana današnjeg na neki način sarađujemo.

„Oduzeli su nam kulturni prostor“

Kako je na vas uticao raspad Jugoslavije?

-Kada sam se kao mlad režiser 1992. godine izjašnjavao o ovome, rekao sam da su obećana zemlja i teritorija oduzeti mojoj generaciji. Dakle i kulturni prostor na koji smo računali. Posle mnogo godina sam shvatio, koliko je to što sam tada rekao više ideološki, to jest kao antiratnu izjavu, istina. Mi smo već i sa AIOWA-om počeli da se krećemo po ovom području: nismo igrali samo u Senti i Subotici, već i u Beogradu, Mostaru itd. Ne patim od jugonostalgije, ali ako smo iskreni, u Jugoslaviji je postojala jedna vrsta slobode. Bio je to ogroman kulturalni prostor, koji mi kao Mađari nismo nužno osećali svojim, mada smo na osnovu naše umetničke socijalizacije i mi mogli biti prisutni u njemu.

Inače sam šest godina radio u Sarajevu, i to je bila poslednja stanica na mom potpuno spontanom rediteljskom putovanju, tokom kojeg sam mogao da radim u svim bivšim jugoslovenskim republikama, pa čak i u Prištini, na Kosovu. Stalno sam se suočavao sa činjenicom da je ovaj prostor izgubljen za nas u nekom obliku. Jako su me pogodile te devedesete, ne samo raspad Jugoslavije, nego i cela ludnica koja se tada dešavala. Ceo taj surovi rat koji nije fizički uticao na nas, ali se odigravao ovde, pored nas: bombardovanje Vukovara, opsada Sarajeva…

Tada ste baš studirali.

-Kada smo uveče stigli kući i uključili televizor, videli smo mrtve ljude. Novi Sad je bio prepun vojnika koji povraćaju, a miris marihuane se širio gradom. Organizovane su posebne zabave, koje su više podsećale na ples smrti. U Subotici, gde sam najviše radio, izbacivači u disko klubovima su bili povratnici sa fronta, a oni su pričali krvave priče, a i šverc preko granice je bio jedna veoma čudna stvar. 1992. godine sam u Narodnom pozorištu režirao predstavu Woyzeck koja je bila izuzetno uspešna, posebno sa profesionalne tačke gledišta, ali je Jugoslaviji uveden ekonomski i kulturni embargo, pa smo sa ovim komadom već „zaglavili unutra“. Iako sam za ovu produkciju uspeo da sakupim stare AIOWA-še i izgledalo je kao da možemo ponovo da radimo zajedno. Kraj je bio to da su svi otišli. 1994. godine sam već bio depresivan u Senti, apsolutno svestan da niko iz moje generacije sa kim komuniciram više nije ovde.

I studije ste napola napustili. Šta ste radili?

-Nisam bio dobro. Loše sam se osećao i plašio sam se. 1993. godine su zatražili da postavim nekoliko predstava koje su trebale biti prikazane na Yu Festu, ali sam ih otkazao, i time sam u neku ruku posekao granu na kojoj sam sedeo. Vratio sam se kod roditelja u Sentu, i do kraja devedesetih sam išao u Mojo i pio mnogo piva. Radio sam kao nadničar u ružičnjaku sina komšije Baloga, i sezonu, dve u šećerani. Posle sam smogao snage, razgovarao sa bivšim profesorima i ponovo upisao treću godinu, pa i završio fakultet, a u međuvremenu sam počeo ponovo da režiram. Ali ta pauza od pet – šest godina je bila užasna, praćena dugoročnim povratkom. Sve se promenilo, uključujući i kulturnu politiku i pozorišnu otvorenost. Prvih deset godina dvehiljaditih godina su mi otišle na to da pronađem svoje mesto. U međuvremenu sam radio sa MASZK udruženjem iz Segedina, što mi je dalo jednu vrstu sigurnosti, mogućnosti. To je jedno isključivo alternativno pozorišno udruženje, gde se nisam sretao sa takvim problemima sa kakvim jesam u vojvođanskim pozorištima, gde u to vreme nisu baš shvatali šta ja hoću, jer je u Vojvodini postojala jedna ideja o tome „šta treba ovdašnjim Mađarima“. Kasniji period pozorišta Kostolanji Deže je dokazao da Mađarima koji ovde žive nije obavezno neophodno ono što kopiramo iz Budimpešte, niti je to nužno narodna seoska estetika kojom neprestano vređamo gradove. Ne govorim protiv narodne umetnosti ili narodne kulture, ali stalno pominjanje ovoga pod izgovorom opstanka je veoma gruba stvar i posledice toga su nesagledive.

Nedavno prezentovana predstava Čokoš asonj lovagjai (Vitezovi ljubljene žene, prim. prev.) takođe se reflektuje i na ovo. Da li Vojvođani zaista žele malograđansko pozorište?

-Ne verujem da su ljudi u Vojvodini gori nego bilo gde drugde. Naprotiv! U pomenutoj predstavi inače i pevaju da je „važno da te vole“. To je negde i čovekov dom. Pa čak i ako pozorište kritikuje ovo okruženje, reč je o ljubavi, a ne o tome da smo ja ili mi neprijatelji zajednice. Mislim da i razumnom kritikom gradimo zajednicu. Pojavila se zanimljiva paradigma, jer ideja koja se naziva konzervativnom – ili ako želite, politikom – ne predstavlja nužno i konzervativne vrednosti. Vidimo i koliko toga uključuje skup koji se naziva hrišćanskim, a što i nije baš vrlina hrišćanstva. Građanske vrednosti se tumače kao malograđanske vrednosti, iako te dve stvari nisu jedno te isto. Malograđansko je u ovom slučaju pejorativni atribut. Istovremeno, to malograđansko ponašanje neprestano određuje umetnost, pozorište: šta možemo da prihvatimo, gde su granice… A mi smo od samog početka, čak i u AIOWA-i osećali da je naš posao da pomerimo granice. Štaviše, za mene dobra predstava počinje tamo gde vidim da neko prelazi granicu. Rad ne mora nužno biti određen ukusom niže kategorije! Još jedan problem sa pozorištem je i taj, što je s jedne strane vrsta umetnosti koja postoji samo kada ima publiku, a sa druge strane, to je lokalni žanr, odnosno igra se za građane tog mesta ili grada. Ako bismo gledali šta većina ljudi voli u muzici, zasigurno bismo svirali muškatli muziku ( muzika lakih nota i teksta, prim. prev.) ili turbo folk. Očigledno je da je umetnost nešto za šta se morate boriti. Lokalnu prirodu pozorišta vidimo u smelom bavljenju stvarima koje nas okružuju.

Koliko je publika kojoj nije maternji jezik mađarski zainteresovana za koncept koji predstavlja pozorište Kostolanji Deže?

-Pozorište Kostolanji Deže je postiglo veliki uspeh i na srpskom kulturnom polju, na primer, kritičar dnevnog lista Politika je proglasio našu predstavu Dogville najboljom predstavom godine. Obično se pojavljujemo na ozbiljnijim festivalima poput BITEF-a, Sterijinih igara itd. Od samog početka smo svoje predstave titlovali na srpskom jeziku. Sada to rade i druga pozorišta, ali ranije to nije bilo tipično. U Subotici određeni brhoj gledalaca kojima je maternji srpski i  hrvatski jezik gleda naše predstave, ali ne mogu se pohvaliti time da je to masovno.

Na Desire festivalu se već bolje vidi da je svima važan. I Srbi i Mađari i ostali dolaze u jednakom broju.

Čovek je često usamljen, kada mu je život spakovan u jedan kofer, pa tako i stvara

Nedavno ste napunili pedeset godina. Odakle vam još uvek energija da istovremeno vodite i pozorište, režirate predstave u matičnom pozorištu, a i drugde?

-Uglavnom baš ne osećam koliko energija imam, već upravo koliko nemam. I ja se umorim. Vodim Kostolanji, ali ne režiram stalno. Nedavno su Andi Verebeš i Timi Filep potpisale ugovor sa nama, a pre njih David Buboš- Boris Kučov i Gabor Mesaroš su već bili ovde. Sa njima je sada formirana jako dobra ekipa. Članovi trupe dobro sarađuju i žele da rade, a u našem pozorištu je tekao ogroman posao poslednjih osam meseci. Ali džabe mi postajemo sve bolji, uspešniji, zreliji, dobijamo sve manje novca, barem iz gradskog budžeta. Da nije bilo podrške Fondacije Betlen Gabor preko Mađarskog nacionalnog saveta, ne bismo mogli da radimo. Ni blizu nismo onoga iz čega na primer ekonomiše jedno pozorište u Beogradu ili Novom Sadu. Poslednjih godina smo često i sopstvena sredstva obrtali u pozorištu kako bi funkcionisalo. Možda ne znam tačan odgovor na to, kako se nosim sa svim, ali to često uključuje velika odricanja.

Na primer u privatnom životu? Koliko vremena imate za svoju decu?

-Malo mogu da se bavim decom u klasičnom smislu onoga što bi jedan pristojan otac rekao o tome. Ne živimo zajedno, oni žive u Segedinu, a ja uglavnom ovde. I tu je ta „čudesna“ granica koja nadalje otežava susrete. Uglavnom onlaj održavamo kontakt, čujemo se svaki dan i trudimo se da mesečno barem tri vikenda provedemo zajedno. Naravno da je to malo. Svakako je najbolje probuditi se tamo gde vam i deca spavaju. A što se tiče posla, ljudi mi često zavide „jao, kako je tebi lako, kada putuješ i tako radiš“. Nezavisno od toga što mi živimo odvojeno, vidim i u svom životu i kod drugih umetnika da to često ni partner ne razume. Misle da ako „odeš u Maribor, kako ti je dobro, jer si tamo“. Naravno, dobro je, jer je to jedna vrsta mogućnosti i profesionalno priznanje. Ali u isto vreme, ti ne ideš tamo da se zabavljaš, već da radiš. Kada se čovek probudi u hotelskoj sobi, život mu je spakovan u kofer i usput stvara, veoma često je usamljen. U međuvremenu nedostaje i razmišlja kako bi bilo dobro roštiljati vikendom u bašti sa porodicom i prijateljima, ali stvari imaju svoju cenu!

Gde ćete biti za 5 – 10 godina, imate li snove koji čekaju da se ispune?

-I ja se to pitam. Ranije sam gledao svoju decu, koja su ovde išla u zabavište, školu, pa nismo imali pojma gde će biti za pet godina. U ovoj državi je to užasno! Gde ću ja biti? Ne znam. Na početku smo razgovarali o raspadu Jugoslavije, što je do dana današnjeg jedna užasno bolna stvar. Kada sam radio u Prištini i Podgorici poslednji put, mislim da me je uhvatilo jedno klaustrofobično osećanje, tipa „dosta mi je ovog krvavog blata, želim da izađem odavde“. To je ojačalo do te mere, da makar i kao turista, ali želim da odem u Evropu da vidim da postoji i neka druga stvarnost, da se smirim. Previše patetična rečenica, ali bilo bi lepo negde se osećati kao kod kuće. Ipak, ja sebe i dalje vidim u pozorištu.

Foto: Edvard Molnar