Obrnuto sedi na konju, kaže madjarska narodna mudrost za one koji su u datoj situaciji u pogrešnoj ulozi i reaguju upravo suprotno od očekivanog. Ali šta reći za nekoga ko ne izgubi samo smer, već i (prevozno) sredstvo?

Aleksandar Vučić se konstantno gubi u pogrešnim ulogama. Već dugo godina. Na to smo se polako navikli. Jedino dižemo obrve kada konstatujemo da se ove pogrešne uloge šire, protežu se na sve više životnih područja. Pobrkao je uloge i kada je tokom snežne oluje, pre dosta godina, svojim rukama „spasio“ dete iz zatrpanog automobila na autoputu, pobrkao je uloge i kada je igrao epidemiologa na maratonskim konferencijama za štampu tokom prvog talasa epidemije korona virusa, kada je preklinjao skoro se rasplakao pred kamerama moleći da ga građani poslušaju, brka uloge i kada igra brižnog oca, dok štampa istražuje odnose njegovog sina sa fudbalskim huliganima i narko-dilerima…

Brka uloge i kada hoće da se bije sa opozicionim političarima. I to na najobičniji, kafanski način, pesničenjem, derući se jdrugima u lice.

Kada je Aleksandar Vučić pre izvesnog vremena, jednog četvrtka držao jednu od svojih maratonskih presica, u svojstvu predsednika Republike Srbije, a praktično kao lider Srpske napredne stranke, u jednom trenutnu je se osetio prozvanim da reaguje na izjavu Narodne stranke od prethodnog dana, povodom najava iz NS da će se prema pripadnicima SNS, nakon njihovog odlaska sa vlasti sprovesti „politički revanšizam“.

Ako neko iz Narodne stranke hoće nekog iz Srpske napredne stranke (SNS) da „linčuje”, treba da se obrati meni, a ne „nevinim ljudima” iz SNS – rekao je šef države (!) na konferenciji za štampu (!) bez ijednog treptaja. Ako zakažu kada i gde, on će se odazvati i doći „sam protiv petorice” iz rukovodstva NS, koji pozivaju na „linč“, dodao je spremno naš (?) predsednik.

Sledećeg dana su se Vuk Jeremić, Vladimir Gajić, Miroslav Aleksić i Borislav Novaković iz rukovodstva NS uputili prema Predsedništvu Srbije, kako su rekli, na prozivanje šefa države. (Peti prozvani u to vreme nije bio u zemlji, pa on nije otišao na „sastanak”.)

„On je nas pozvao da nas bije, mi smo se pojavili da ga pitamo da li je on stvarno normalan da zove javno, preko televizije, građane Srbije i svoje političke protivnike da nas bije” – izjavio je Jeremić, dodajući da je Vučič sišao u predvorje zgrade, da je bio vidno ljut i urlao je.

„Sišao je predsednik i sav se tresao, bukvalno. Ljudima iz obezbeđenja je bilo neprijatno. Počeo je da se dere i da se unosi nama u lice i da govori: ‘Hajde me tuci’. Oko njega – obezbeđenje. Ja sam ga pozvao da izađe napolje, ali on nije smeo. Nije smeo. Psovao je, vređao i pretio nam, Novakoviću, Aleksiću. Meni se unosio lice i govorio mi – lopužo. Ja sam mu odgovorio najblaže što sam mogao – rekao sam mu izdajniče. Ja sam ga pitao da li sme da pred kamerama to da ponovi i to  da kaže na RTS-u. On je eksplicitno rekao da ne sme“, naveo je Jeremić prema svedočenju Nova.rs.

Dan kasnije Vučić se malo posuo pepelom, rekavši da je možda bio malo „uzbuđen” i da bi „goste” sledeći put pozvao na kafu.

E sad, ono što je Vučić suptilno nazvao „uzbuđenjem“, izgledalo je, prema svedočenju

video snimka, kao najobičnije kafansko petlićarenje, gde su glas zdravog razuma predstavljali pripadnici predsednikovog obezbeđenja. „Gospodine predsedniče, napolju uživo sve prenose…

Nemojte… Nije dobra ideja“ – čuje se njihov glas na objavljenom snimku, dok šef države i njegovi posetioci pozivaju jedni druge na ulicu, i dok se zaista čuje pitanje postavljeno predsedniku zemlje: da li bi bio voljan da učestvuje u TV duelu sa opozicijom…

To je trenutak kada svaka iole smislena analiza političkih dešavanja pada u vodu. Nema nigde na svetu da šef države, predsednik republike silazi u hol kancelarije da bi urlao na opozicione političare.

Politika je nastavak rata mirnim putem, mogli bismo reći, parafrazirajući poznatu rečenicu velikog mislioca 19.veka, Karla fon Klauzevica („Rat je nastavak politike drugim sredstvima“).

Ako je to tako, a postoji mnogo indicija da zaista jeste, onda će se Vučić i političari Narodne stranke jednostavno vratiti izvornoj misli Karla fon Klauzevica. Ali bilo bi korisno imati na umu činjenicu da živimo u 21. veku, da je posao naših izabranih političara da konfliktne situacije rešavaju za pregovaračkim stolom, i da ih niko nije ovlastio da se tako prostačko ponašaju.

Mučno je i obično kafansko gurkanje kada se, posle dosta popijenog alkohola, ljudi unose jedan drugome u lice, urlaju jedni na druge, dok ih njihovi manje pijani drugovi pokušavaju obuzdati…

Ono poslovično „Izađi, ako smeš, sredimo to muški!“ jeste patetično, pomalo žalosno, neretko i smešno.

Međutim, kada je reč o šefu države, o predvorju Predsedništva Srbije i (slobodnim okom jedva vidljivim) opozicionim političarima, stvar postaje još sumornija, još smešnija i još žalosnija.

Ne postoji olakšavajuća okolnost koja bi opravdala ovakvo ponašanje predsednika bilo koje republike.

Ne može se opravdati ovakvo ponašanje čak ni najavama suočavanja sa eventualnim političkim odmazdama političkih neistomišljenika posle eventualne promene vlade.

A apsolutno nema objašnjenja za činjenicu da šef države najavu prozivanja zbog političke, eventualno krivične odgovornosti tumači kao „nameru linčovanja“.

Za sve ovo postoji samo jedno jedino objašnjenje: predsednik ove naše države je izgubio svaki kontakt sa realnošću, racionalnošću i stvarnošću. I nema nikoga ko bi mu rekao da bi trebao da se odmori, da odspava malo, a ako baš nikako ne može sa sobom, možda da popije malo čaja od kamilice, eventualno valerijane…

Mnogo su velike nevolje u zemlji u kojoj šef države ne može da se nosi sa svojim strastima čak ni na javnom mestu. A da ne povedemo raspravu o problematičnosti ovih strasti…

Pre svega bi neko morao veoma brzo da objasni predsedniku značenje reči „demokratija“, „pluralizam“ i „izbor“. Jer očigledno pojma nema.

A to je izuzetno loša vest za sve nas.

Foto: Nova S