Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je pre desetak dana da Srbija ne može da izruči begunca iz BiH Dušana Kornjaču, ratnog komandanta opštine Čajniče, za kojeg je utvrđeno da živi i radi u Novom Sadu. Njega su tamo 19. avgusta locirali novinari iz Sarajeva, a Kornjača umesto da kolegama da intervju, otima im i razbija telefon.

– Po kom zakonu i principu da ga nekome izručimo? Hoćete da zgazite pravni poredak Srbije? Ja neću i nemam ni prava, ni po jednom zakonu Srbije – poručio je novinarima Vučić tom prilikom. Kao i obično, reč je o poluistini. Jeste, formalnih zakonskih mogućnosti za isporučenje pomenutog ratnog komandanta nema. Međutim, upravo je za vreme Vučićeve vlasti, 2013. godine, potpisan ugovor između Srbije i BiH o izručenju u kome se eksplicitno navodi da se ne isporučuju osumnjičeni i optuženi za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti i genocid. Jasno je onda da problem nije u pravnoj već političkoj ravni. Famozna politička volja. Jer, da je iste bilo, u ugovoru bi stajala i ova krivična dela, koja inače nigde na svetu ne zastarevaju, pa bi Kornjača i drugari morali da traže drugu sigurnu kuću.

Ako ste, dakle, “običan“ kriminalac kojeg je tokom karijere put naneo i u Bosnu i Hercegovinu, vrlo lako se može desiti da završite u nekom od njenih zatvora. Sa druge strane, ako ste ratni zločinac (на српском – ХЕРОЈ), onda nemate brige – zakon vas štiti i na miru možete da organizujete tribine, izdajete knjige uz asistenciju države, ostvarujete svoje mladalačke preduzetničke snove ili krckate penziju. Na vašoj strani je država koju ste svojim delima osramotili, čuva vas i voli kao samu sebe.

I tako, dok među državama na Balkanu nema konsenzusa o ekologiji ili ekonomiji, kad su zločinci u pitanju sve ide kao podmazano. Naslednice pokojne Jugoslavije, u konkretnom slučaju Srbija i Bosna i Hercegovina, a isto je i po pitanju Hrvatske, jednostavno su odlučile da budu sigurne kuće za svoje „heroje“. Da nikada ne raščiste prošlost i da maksimalan trud ulože u to da niko od njihovih ne bude osuđen za stravične zločine koji je počinio ili koje nije sprečio, uprkos mogućnostima. Zašto? Jednostavno – hapšenje i izručenje osumnjičenih za ratne zločine dovelo bi brzo do rušenja mitova o pravednim i oslobodilačkim ratovima. O dobrim nama i zlim drugima. Suočilo bi nas konačno sa posledicama (ne)činjenja.

Jer, sve učesnice u krvavom raspadu SFRJ tvrde da su vodile odbrambene ratove. Hrvatski se veterani čak zovu branitelji. Njihov je Branimir Glavaš, da pomenemo jednog, bio dugogodišnji poslanik u Saboru, uprkos optužnici za monstruozne zločine koje su on i njegovi saborci, „branitelji“, počinili nad Srbima u Slavoniji. Nedavno mu je čak predsednik Zoran Milanović vratio orden koji je Glavašu oduzeo njegov prethodnik Ivo Josipović, nakon što je osuđen za ratni zločin.

Njegov brat blizanac, Vojislav Šešelj, koji se i nakon presude haškog tribunala šepurio i širio mržnju godinama sa skupštinske govornice, danas isti prljavi posao radi preko nacionalnih frekvencija. Kod Srbije je priča o odbrambenom ratu malo klimava jer ratnih dejstava nije bilo na njenoj teritoriji. Ona je ta koja je uveliko izvozila svoje paravojne i parapolicijske formacije van granica i za tu rabotu je, najviše zahvaljujući Haškom tribunalu, osuđen jedan broj direktnih izvršilaca. Visokorangirani su ostali bezbedni do dana današnjeg. Dobro, osim malog dela političkog vrha koji je na dugogodišnjim robijama.

Otkriće da je Kornjača živ i zdrav poklopila se sa saznanjem da je u samom centru Subotice otvorena kancelarija Fondacije Kapetan Dragan. Između ostalog, pomenuto udruženje bavi se prodajom majica sa likom kriminalca i ubice Zvezdana Jovanovića sa, gle čuda, veoma originalnom porukom „Sloboda za heroja“. A najavljuje i inicijativu za Jovanovićevo oslobađanje, kao i komandanta mu Legije. Zvanično, Fondacija poručuje da je njeno delovanje usmereno “Za odbranu Srba bilo gde u svetu, progonjenih grehom rođenja”.

Logično pitanje je zašto Kep svoju kancelariju nije otvorio, recimo, u Hrvatskoj? Na Kosovu? Nisu li danas Srbi ugroženi, kako tvrde, u Crnoj Gori? Nisu valjda ugroženi i u Subotici? Vojvodina ionako sve više zaokuplja pažnju desničara. I Mladić je ovde boravio tokom svog herojskog bekstva. I Kornjača je ovde, a ne u nekoj čisto srpskoj sredini. Čekaj, pa nisu li se svi oni baš za to borili? Da imaju svoj etnički čist raj?

U slučaju granica otvorenih za izručenja, danas slobodni i neosuđeni počinioci ratnih zločina zavukli bi se u mišje rupe. Njihovim sklanjanjem iz javnog života zauvek bi nestao i sveprisutan argument „a šta su oni nama radili“. Ta ogavna poštapalica bila bi zaboravljena kada bismo samo imali prilike da, prateći desetine sudskih postupaka, čujemo i vidimo dokaze koji pokazuju i argumentovano van svake sumnje dokazuju šta su oni nama zaista radili, a šta mi njima.

Jedino tada bismo svi u regionu konačno mogli da shvatimo, i još važnije – prenesemo na mlađe generacije, da se zločin ne može pravdati drugim zločinom. Na žalost, političke elite koje nas vode, i dalje će koordinirano raditi na tome da se ništa ne promeni. A mi? Mi ćemo da gunđamo okruženi kornjačama, škorpionima, tigrovima, orlovima i ostalim šakalima, pokušavajući da pobegnemo iz njihovih mitova.

Autor je novinar portala Autonomija.info i Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra. Takođe, za Autonomiju objavljuje i karikature, kojima se kritički osvrće na društvenu i političku stvarnost. 

(Slobodna reč)

 Dalibor Stupar, naslovna fotografija: N1