„Onaj ko je rođen u Subotici, čak ni onda ne treba da zaboravi svoje bačko poreklo, ako nema neke preterane veze sa gradom, a i onda ako je svojim bebinskim plačem razbijao tišinu koja je obavijala kuću komšija uvrh bašte“ – citira Laslo Mark Neđela Jenea Molnara u svom jedinstvenom izdanju pod nazivom O, vi divni subotički dani!

Pridržavajući se citiranog, Neđela nije zaboravio odakle potiče, odakle je otišao i gde je kod kuće. Knjiga koja vraća u sećanje život od pre sto godina, sadrži stotinu fotografija, uz priče o poštanskim kočijama, hotelu Hungarija, Đuli Kaboš, Maćašu Rakošiju i svakodnevnom životu Subotičana, na primer o tome da su ljudi u ovom prašnjavom bačkom gradu uvek voleli piće, uz to u velikim količinama.

Kada se pojavila ideja za knjigu, da li je cilj bio da se čitaocu pruži neka vrsta pregleda, bilo iz tekstova ili gledajući fotografije?

-Knjiga priča jednu subotičku priču, ali zapravo u njoj možemo naći mnogo malih priča. Ovo je jedan globalni virtuelni izlet na viševekovnu godišnjicu Subotice. S obzirom da nam neke beleške i određeni dokumentarni filmovi nisu dostupni, svi rekonstruišu prošlost, i to je putem knjige zapravo i za mene jedno pucketanje prstima. Ako rekonstruišemo prošlost, može da se desi ono što sam i napisao u uvodu, da se najverovatnije dogodilo, moglo je da se desi, ali su zvezde sigurno tako stajale na nebu, da se nije dogodilo sve o čemu pričamo. Ovo je jedna dirljiva priča, jer možemo da rekonstruišemo samo trenutak, samo iz pojedinih trenutaka znamo kako se to dogodilo. Cilj je dakle jedno izmišljeno putovanje, izlet.

U knjizi fotografije ne komuniciraju sa tekstom, na slikama vidimo jednostave, obične ljude, slike života, ne znamo ko je na njima. Nije ni važno da znamo?

-Tekst se odnosi na period mira, a fotografije koje smo pronašli su uglavnom između dva svetska rata. U tom periodu je razdoblje između dva svetska rata bilo konzervirano, pa se činjenica da je ovde došlo do promene imperije ne vidi u svakodnevnom životu i običajima, štaviše, do 1945. godine i nije bilo većih promena. Postoji stav da postoji jedna zvanična priča ili sećanje, ali ja ne mogu sa tim da se složim. Margaret Thatcher je imala uzrečicu da ne postoji društvo, samo ljudi. Ni svakodnevnicu ne piše kvazi društvo, već na isti taj način pojedinačne ili porodične priče, koje ili ulaze u veliki životni tok ili ne ulaze. Određeni istorijski i neistorijski događaji se dešavaju u pojedinim porodicama, čak i u malom. To se može primetiti i na fotografijama na primer, pošto se oko Drugog svetskog rata na primer, odrastao, radno sposoban čovek nije mnogo kretao po Subotici – zato ga nema ni na fotografijama. Ovo je više od zvaničnog sećanja, jer se i van toga na fotografijama mogu videti subjektivna sećanja. Ovo nije jedna istorijska knjiga, ona „samo“ priča priče.

Može li današnji subotički čitalac da oseti zajednicu sa ovim ljudima?

-Ili može da se čudi kako se grad promenio i/ili se nije promenio. Počevši od gostione Zlatno jagnje, pa do raznih drugih mesta, pitanje je da li bi se mogla videti i danas? Pre petnaestak godina ovi pojmovi, kao što su Škola petlića, hotel i drugo, još su bili živi u javnoj svesti i diskursu,a danas nije sigurno da bi bili. Ono što jeste iznenađujuće, a to je moje subjektivno mišljenje, je da je raskoš nestala iz grada, a time se bavim i u uvodu. Pre 111 godine, ovde je u poseti bio Lord Lawrence, i kako velika priča je od te posete napravljena, a danas stvari regulišemo polaganjem venca i sećanjem. Kada bi se vratili u to doba, bilo bi to sjajno veče na veliku utehu muškaraca, u hotelu Pešta i gostioni Zlatno jagnje. I ovakvi događaji, jubileji, imaju veliki značaj.

Da li fotografije potiču iz vaše kolekcije i iz arhive Fortepana?

-Subotička zbirka Udruženja Milko je korpus ove knjige, ali ako se čuva u sefu, ne vredi mnogo. Značajan izbor ovih slika se pojavio na Fortepanu, što jeste jedna veoma ozbiljna inicijativa. (Zbirka fotografija Fortepan je onlajn arhiva, nazvana po Fortepan negativu, koji je proizvodio nekadašnji proizvođač Forte iz Vaca. Sve slike u onlajn arhivi fotografija sa licencom Creative Commons Nevezd meg! – Így add tovább! 3.0 CC BY-SA 3.0, besplatne su za korišćenje – prim. aut.) Kada uređujem knjigu ili publikaciju, veoma rado koristim Fortepan slike, što je veoma važna priča zajedničke memorije.

Kako je bilo autoru da se upusti u avanturu kroz vekove?

-Pošto retko pišem, uglavnom uređujem, ovo smatram bonusom. Kada nešto izdam, bilo o kom izdanju da je reč, uvek se trudim da postavim memorijalna mesta. Tako je bilo i Ubistvo u jevrejskoj Subotici, kojim sam pokušao da sačuvam sećanje na dr Sekelja, pa tako i ovu knjigu posvećujem jednom zaboravljenom fotografu, Imreu Timaru, kog nema u subotičkoj kolektivnoj svesti. Mislim da je važno bar malo vratiti ove zaboravljene ljude, jer je lepo i dobro to što imamo javne statue, više ili manje zaslužene, ali i pored toga postoje ljudi kojih bi se bilo red setiti, makar u okvirima jednog ovakvog izdanja.

Nije klasična virtuelna šetnja

Urednik knjige, Zoltan Devevari, rekao nam je da urednici vole pročišćeni stil, i takve radove sa kojima nema mnogo posla.

-U tom pogledu, bila je srećna okolnost što su u ovom slučaju uređivački zadaci svedeni na minimum i uglavnom su se odnosili na formalnosti. Sve ovo ide u pohvalu autoru, kao i do sada potpuno nepoznata zbirka fotografija koja se sada nalazi na trpezi čitaoca zainteresovanog za prošlost. Kao uredniku, ne pripada meni ta čast da pišem o značaju ove zbirke, pa mogu samo da citiram ideju koju je izneo esejista i pisac Žolt Heler, a u vezi sa uvažavanjem ovog izdanja: „… početak 1900-ih je imao neki poseban šarm. Tada je još bilo važno tumačiti čoveka i svet oko njega. Sve ovo je obavijalo posebno poštovanje. Danas je gotovo nemoguće dočarati ovo raspoloženje na način da to razumeju i oni stariji, čiji su dedovi i bake ispunjavali ovu dimenziju, a i oni mlađe generacije.“

Ova knjiga ne poziva na klasičnu virtuelnu šetnju, jer njen slikovni svet nije o zgradama, trgovima i oblicima, već o ljudima, o onim devojkama, ženama, mladićima i muškarcima, koji su živeli u ovom gradu, sanjali i sanjarili, želeli i borili se, a u isto vreme oblikovali i svakodnevni život grada, životne događaje i tajne; kao što to predgovor jasno formuliše: ovde i sada idemo na izlet u Suboticu, gde su događaji između nikada odigranih ili možda nekada odigranih, u srećnim vremenima ili/ni u onim nesrećnim.“

Oblici Szabadka, Szubotica, Subotica ili Суботица, takođe dobro pokazuju kroz kakve i kolike promene je ovo naselje prošlo. Nije potrebno ogromno istorijsko znanje, da pogledamo više od proteklog veka i izjavimo: jednom lepo uređen, svojim putem i svetom oblika osvaja i ispunjava, ali sa svim svojim zemljoradničkim karakterom i mentalitetom koji ide uz to i nikada se ne može odbaciti, istovremeno i dalje srednjoevropskog nasleđa koje traje i danas, svesnog i nesvesnog uništavanja i etnički prostorne strukture, svojom često nasilnom i snažnom transformacijom, Subotica danas – citirajući poslednjeg mađarskog policijskog kapetana grada – „više podseća na Skoplje, nego na jedan mađarski ruralni grad koji se na početku lepo razvijao“. Verujem da je ovaj spleen (mračno raspoloženje, sumornost, prim.prev.) sada 2022. godine možda čak i prisutniji od gornje ideje formulisane neposredno posle prve promene imperije, smatra Devavari.

Naslovne korice knjige O vi divni subotički dani!  (Foto: privatna arhiva)