Kažu, posebno iskusni svetski putnici, da učimo jezike. Teško bi bilo demantovati ovo mišljenje, jer sa širenjem interneta znanje stranog jezika postaje sve potrebnije. To se naravno u prvom redu odnosi na engleski. Jer, ako je neko barem delimično savladao ovaj jezik, u velikom delu sveta će se snaći bez problema.

To važi čak i za one dalekoistočne zemlje (Kinu i Japan), koje su dugo pokušavale da se odupru ovom „spoljnom uticaju“. Kako vreme prolazi i sve se razvija, bili su primorani da shvate da zatvaranjem u jezik svoje zemlje štete prvenstveno sebi.

Pre svega, neophodnost i popularnost engleskog jezika dokazuje činjenica da sve više dece pohađa mnoge privatne škole. Roditelji, bilo da su obični poljoprivrednici ili fakultetski obrazovani, shvatili su da je vredno uložiti novac u to, zarad budućnosti njihovog deteta.

Međutim, ovom – naizgled – protivureči jedan od junaka romana Jenea Rejtea, koji dokazuje da je potpuno nepotrebno zamarati se učenjem jezika. Prema njegovim rečima, trebalo bi da naučimo jednu reč na što više jezika i snaći ćemo se, a ova reč je na turskom bakšiš, na nemačkom drinkgeld, na srpskom napojnica. Nema tog konobara, taksiste ili bilo kog drugog pružaoca usluga, koji ne razume o čemu se radi. Naravno, ovakve stvari mogu da se dese samo Rejteovom junaku, ali ako se, posebno oni stariji, prisete sopstvenih iskustava iz prošlosti, mogu lako da shvate da u tome ipak ima istine. Samo od količine bakšiša datog iz zahvalnosti ili puke galantnosti i vremena kada je dat, zavisi kojim terminom se može nazvati, jer ako lekar pre operacije obavesti pacijenta ili njegovu rodbinu, da će eventualni opstanak pacijenta koštati x iznos (nego šta, nego iz džepa u džep!), onda je to iznuda. ako tangirani nude novac, onda je to korupcija. Ako je prošla dobro, ili kako se kasnije ispostavilo, operacija nije bila uspešna, to se zove napojnica, u novije vreme parasolventnost.

Inače, napojnice se pojavljuju i na veoma visokom nivou. Mnogi su sigurno čuli za višemilionski skandal koji je izbio u najvišem telu Evropske unije, a čiji su talasi oprali kredibilitet briselske imperije. To već nije parasolventnost, već politika.

Ostanimo dakle kod bakšiša. Konobar koji ga dobije, raduje mu se. Međutim, čelnici ugostiteljstva koji nisu u kontaktu sa gostom, pa ne mogu da ispruže dlan, zavide, i koristeći svoj autoritet (ili ga zloupotrebljavajući) pokušavaju da iskoriste ovu mogućnost prihoda. E pa, upravo to se ovih dana dešava u Srbiji, jer je Udruženje hotelijerstva i ugostiteljstva pripremilo predlog od kog sa vladom i parlamentom žele da isklešu zakon. Grupacija pomenutih zavidnika želi da obezbedi da napojnica bude blizak deo iznosa koji se plaća u restoranu i hotelu, a da iznosi oko deset posto vrednosti potrošenog.

Možda nije potrebno ni pomenuti da su ovu milozvučnu bruku umotali u kovertu patriotizma, i da na taj način zakonodavci (većim delom) žele da je gurnu u grlo naroda, jer se po njima ovako takozvana siva ekonomija može smanjiti u određenoj meri, takođe poslodavcima pruža prostor da povećaju plate svojim radnicima, što bi delovalo na emigraciju.

Kako to obično biva, i ovoga puta ima neistomišljenika. Udruženje potrošača je istaklo mogućnost da ukoliko se poslodavci odreknu određenog dela profita, i to se iskoristi za povećanja plata konobarima (kuvarima, peračima sudova itd.), zar to ne bi bio ozbiljan korak ka smanjenju migracije radne snage? Međutim, to će teško osvojiti naklonost ugostitelja, jer novac koji im je već u džepovima stiskaju kao da im je ruka u grču.

Prema patriotskoj opravdanosti predloga, uvođenje u zakon navedenog predloga značilo bi da gost ne bi mogao da pobegne od napojnice, a nadležni bi eventualni višak novca koji su dali „provukli“ kroz budžet. Da i ne govorimo o tome da bi se time ukinula mogućnost da gost pokaže da li je zadovoljan uslugom ili ne. Pa naravno da bi trebalo da budete zadovoljni ako ste već dali napojnicu. Istina, ne dobrovoljno.

Ako pažljivo proučimo ovu temu, lako možemo saznati da tu nema ništa novo, jer u Srbiji ima približno 2,5 miliona domaćinstava i najmanje isto toliko strujomera, a TV pretplatu moramo plaćati na osnovu strujomera, imali televizor ili nemali. A novac najvećim delom ide Radio televiziji Srbije, a manjim delom Radio televiziji Vojvodine, gde možete da gledate dve vrste programa, uz malo karikiranja: neukusnu aljkavost ili hiljadito ponavljanje.

Po ovom osnovu bi eventualno mogli da uvedu i porez na dimnjak, porez na trošenje trotoara ili druge slične gluposti, pošto se iza obaveznog davanja napojnica porez i ne krije mnogo duboko, jer bi za ceh plaćen u kafani bakšiš iznosio deset posto, a deset posto od toga bi iznosi porez. Dakle, u slučaju potrošenih hiljadu dinara, državna kasa bi se uvećala za deset dinara.

Zar je i ova suma već potrebna državi? Zar je problem tako veliki?!

Napojnica (Foto: danspapers.com)