Još jedan novi odlazak. Novi, a stari. Setih se stihova pesme „Svakidašnja jadikovka“ Tina Ujevića.

„Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star, a biti mlad.

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.“

 

I još jedan odlazak, u staro, a opet novo. Tuđim putevima kroz tuđe njive, kraj tuđih kuća.

To mučno putovanje kroz život traje toliko dugo, da se ne sećam početka, niti nazirem kraja. Ne znam odakle sam pošla, niti znam kuda smeram. Ne sećam se lica dragih ljudi iz prošlosti, a u budućnosti nema nikoga.

Prelazim granice, putujem autobusima, avionima, vozovima, brodovima. Svuda neki ljudi s nekim prtljazima, vuku za sobom svoje zaboravljene živote, svi kao da za nečim tragaju, da li za novim početkom ili za uzaludnim povratkom. Jer pravog povratka nikad nema – panta rhei, sve teče.

I ne sećam se više ko sam, ne sećam se svojih korena, ne sećam se šta znači imati domovinu, šta znači imati dom. Govorim mnogim jezicima, ali više ne znam koji je moj. I ne znam ko su ti ljudi oko mene, i kuda juri ovaj svet, i šta je smisao te jurnjave, tih jalovih odlazaka i lažnih povrataka.

Zavaravam se da je to u redu. U redu je biti sam i očajan, tako mlad, a tako star. Istrgnut iz kolevke, iz rodne grude, iz zagrljaja koji se nikad nisu desili jer im nije ukazana prilika.

I ne sećam se više ni zašto sam otišla. Zašto neko ode iz svoga u ničije? Da od nekoga postane niko? Razlog, ako je ikad postojao, sada se rasplinuo u dalekom magnovenju. Ostala je samo posledica, kao trzanje elektrona u poslednjoj orbiti atoma. I taj elektron nikako da se otkine, ali je suvišan.

„Ali ja više nisam ja, niti je moj dom više moj“, napisao je Federiko Garsija Lorka.

Ponekad se zapitam odakle inspiracija za sve te stihove? Da li su ti ljudi izgnani, iščupani, odbačeni? Da li ih nešto boli? Da li se kaju? Da li nekoga mrze? Da li je neko drugi kriv ili je krivnja u njima samima? Da li mogu da žive sa sopstvenim odlukama?

„To je onaj život gde sam pao i ja

S nevinih daljina, sa očima zvezda

I sa suzom mojom što nesvesno sija

I žali, k’o tica oborena gnezda.

To je onaj život gde sam pao i ja.“

Vladislav Petković Dis

Put (Foto: Mina Delić)