Da će se školska godina završiti 6. juna, dve nedelje ranije nego što je planirano, nastavnici su saznali iz medija 1. juna popodne. Tek sledećeg jutra škole su dobile uredbu jednog od ministara bez portfelja (naravno, ne Ministarstva prosvete!) da se ocene moraju zaključiti do utorka, a đaci će dobiti još dve nedelje da ih isprave, u okviru posebnih aktivnosti.

Razlog za ovo su navodno bila dva masakra od pre mesec dana.

Ali oni govore o velikom broju prestravljenih đaka koji ne idu u školu od pucnjave u OŠ Vladislav Ribnikar; o roditeljima ubijene dece koji su nezadovoljni radom nadležnih; o nastavnicima koji se u svojoj nemoći spremaju da štrajkuju; o policajcima koji bi, umesto da državnu kasu tove saobraćajnim kaznama, možda „pomogli“ na Kosovu, a koji patroliraju ispred obrazovnih ustanova. I naravno, to može takođe biti odvraćanje pažnje od sramnog slučaja koji se dešava u pozadini, a za koji ćemo saznati tek mesecima kasnije. Bilo kako bilo: niko nije pitao nastavničke organizacije ne samo o iznenadnom kraju školske godine, već ni o tome koje druge probleme imaju, a koje treba rešavati, eventualno da li možda imaju ideju kako da spreče napade poput onog u Beogradu.

Sećam se, kada sam išla u osnovnu školu, samo su bombardovanja bila validan razlog da se školska godina završi ranije.

Međutim, ono što je pratilo te godine je građanska neposlušnost koju su praktikovali nastavnici: prosvetni radnici su u gotovo nezamislivoj meri isticali svoje interese i glasno negodovali (čak i u vreme Miloševićevog režima, setimo se samo profesorke matematike Srbijanke Turajlić, koja je postala jedan od simbola protesta) i udružili snage u vidu obustave rada. Zahvaljujući tome, dostigli su nivo plata koji je jedno vreme učinio njihovo zanimanje toliko popularnim, da je dobiti stalni posao nastavnika bilo moguće gotovo isključivo na osnovu rodbinskih veza, kumstva ili partijske knjižice. Ovo je moglo značiti skok u kvalitetu, moguću reformu obuke, ali je umesto toga ostalo nezadovoljstvo zbog ovakvog načina zapošljavanja (reč je i o ostalim radnicima u javnom sektoru, ali pogledajte sitkom Državni posao), a ujedno i dalju devalvaciju profesije u očima društva. U tom društvu, o čijem mentalnom stanju znamo mnogo iz raznih studija, možemo diplomatski konstatovati, loše je.

Problem je dakle, najblaže rečeno složen i ja bih skrenula pažnju samo na jedan njegov aspekt. Priznajem, kao majka budućeg prvačića, ponekad se mučim da pronađem pozitivne primere za pozitivno funkcionisanje školskog sistema. Kada sam na primer, čitala o finskoj metodi, koju mnogi smatraju uzorom, iznenadila sam se u kolikoj meri ona smatra nastavnika kompetentnim profesionalcem. Citiram: „Prema Sinemakiju (finskom nastavniku), najveća inovacija je to, što društvo veruje nastavnicima, oni veruju učenicima, a akteri školskih predavanja, nastavnik i učenik, uživaju određeni stepen autonomije. Nastavnici mogu čak i potpuno autonomno da odluče da izvedu učenike u dvorište, recimo, usred časa, ako smatraju da je to svrsishodno. Odluke nastavnika ne dovode u pitanje ni vlada, ni roditelji, ni uprava škole. A nastavnici se s druge strane, pošteno narade za to. Oni sve to uzvraćaju budnim okom, posmatrajući razvoj obrazovanja i učenika, te aktivno učestvuju u oblikovanju pomenutog. Prema našem iskustvu, finsko čudo ne leži u savršenoj reinterpretaciji predmeta ili organizacije učenja, niti možda u korišćenju digitalnih alata, već u zasluženom poverenju u nastavnike.“

I to je ta vrsta poverenja koja ovde kod nas nedostaje: poverenje da nastavnici mogu da se izbore za teškim situacijama; verovanje da je njihova reč merodavna; verovanje da se oni najbolje razumeju u svoju profesiju, a ne ministarstvo. I dok god država pokazuje nepoverenje u njihovom smeru, nemojte se čuditi ako roditelji pozovu na odgovornost nastavnike zbog četvorke na kontrolnom.

Do tada nastavnik ostaje klovn: pogodan za zabavu, ali ne i za obrazovanje i davanje primera.

Emeke Berenji

Nastavnici su u nepovoljnom položaju (Foto: ntnews.com.au)