Govorim iz iskustva. Izvolite, demantujte me!

Kako ja vidim i čujem, osećam da je motiv i poriv da se „ode odavde“ (odnosno iz Vojvodine) danas možda čak i jači kod mladih i onih srednjih godina, nego što je bio 90-ih. Dvadesetogodišnjaci, pa i oni mlađi, uče u Mađarskoj i ne nameravaju da se vrate kući, a većina tridesetogodišnjaka traži i nalazi posao u inostranstvu, dok su se oni u četrdesetim i pedesetim odavno odselili u Mađarsku ili druge delove sveta. Razgovarajući sa mladima, ustanovila sam da je za njih potpuno jasno da moraju da odu odavde, jer ovde nema budućnosti. Oni ovaj poriv mogu i da odstvare, jer govore engleski, koriste internet i imaju kontakte u inostranstvu. Takođe su i sposobni i energični. Kvalifikovani radnici, ljudi sa srednjom i visokom stručnom spremom. Mnogo je i ljudi srednjih godina, koji su kod kuće samo vikendom ili svaka dva meseca.

Razdor između onih koji su ostali i onih koji su otišli, počeo je raspadom Jugoslavije, tokom ratova. To tada čak i nije bio razdor, već pre tužna činjenica, da su otišli rođaci, poznanici, prijatelji i kolege. Mnogima od nas je tako i danas: nedostaju nam deca i prijatelji koji žive i rade u inostranstvu. Nikoga ne možemo da prozivamo zbog toga što je odlučio da emigrira, kao ni zato što je odlučio da ostane, pošto je to uvek dalekosežna, subjektivna odluka, za koju je bilo i ima mnogo razloga; lični, porodični razlozi, uslovi rada, nezaposlenost, nezadovoljstvo itd. itd. Ponavljam: niko nikada ne sme da se proziva zbog odlaska iz Vojvodine, moralni ukor je u ovom slučaju neetički. Preterivanje je i ako se onaj koji je ostao hvali svojom „lojalnošću“, pošto je i njega na to nateralo isto toliko razloga.

Iz iskustva mogu da kažem i to, da većina ljudi koji žive daleko i dalje sebe smatraju Vojvođanima. Ovu tvrdnju mogu potkrepiti i podacima: prema istraživanju Iren Gabrić Molnar, 67% vojvođanskih Mađara prvenstveno Vojvodinu smatra svojom domovinom, to jest, 54,9% posto njih smatra Vojvodinu svojom domovinom, a ostali su Vojvodinu naveli na najmanje drugom mestu. To važi i za emigrante. Mnogo njih ide redovno kući i ako mogu, često dolaze. Nikada se nisu odrekli svog vojvođanskog identiteta.

Ima i povratnika. I ja sam jedan od njih, pošto sam u Budimpešti živela 35 godina. Ne jedan moj poznanik i prijatelj se takođe vratio, a još je više onih koji bi želeli da se vrate kući. E tu je problem i zez. Ja osećam i mislim da sadašnje mađarsko rukovodstvo u Vojvodini, politička elita, ne samo da ne podržava, već i nisu srećni baš zbog onih koji su se vratili (uključujući i mene) ili razmišljaju o ideji repatrijacije. Zato što su nostalgični, jer im je dosta inostranstva ili se podrazumeva, pa odavde su. MNS (Mađarski nacionalni savet, prim. prev.) ne pomaže onima koji žele da se vrate da nađu posao, ne zapošljava one intelektualce koji su živeli u inostranstvu ili imaju dvojno prebivalište, već ih od samog početka isključuje iz institucija kojima su nametnuli svoju nadležnost. Kao da se u redovima MNS-a rodila jedna takva prećutna strategija, da oni koji jednom odu odavde, ostanu tamo gde jesu i ne vraćaju se. MNS razdvaja „ondašnje“ i „ovdašnje“. I ne jednom, ove prve smatra „izdajnicima“ i „nevernicima“. Kao da oni mogu da „zaraze“ predeo svoje domovine stranim, „liberalnim“ kosmopolitckim duhom. Takođe sam čula i da nas nazivaju „rasturačima“.

Mladi koji su stekli radno iskustvo u inostranstvo ne mogu da nađu posao kod kuće, iako ih srce tamo vuče. U javnom sektoru se i dalje dešava smanjivanje broja zaposlenih, nema potrebe za mladim, ljudima srednjih godina ili starijima, koji su diplomu, znanje ili radno iskustvo stekli u inostranstvu; nailaze na zatvorena vrata. Kako smo nedavno saznali, telo od koga zavise ove dozvole, nije želelo da odobri objavljivanje knjiga ljudima koji žive u Mađarskoj ili imaju dvojno prebivalište. A ne da onima koji su odlučili da se vrate kući ponude posao, radno mesto ili neku kulturnu ulogu. Upravo iz tog razloga nije moguće po ovom osnovu odlučivati. Prema mom iskustvu, mnogi ljudi zato ostaju u inostranstvu, jer kod kuće ne bi mogli da prežive.

Sada ću citirati Marka Lošonca (vojvođanski Mađar, filozof, prim.prev.), koji je u jednoj svojoj studiji napisao sledeće:

„Umesto moralnog negodovanja i merenja ljudi po mađarometru, trebalo bi da pokušamo da i one koji su napustili domovinu privremeno ili na duži period posmatramo kao vojvođanske Mađare“.

Zarad toga bi trebalo institucionalizovati odnose između iseljenika i onih koji su ostali kod kuće i stimulisati civilne organizacije koje se bave održavanjem odnosa. Treba izgovoriti „vi koji ste otišli potrebni ste, ovde vam je mesto“. Sada se dešava upravo suprotno. Što znači da će se umesto jačanja zajedničkog vojvođanskog temelja, raspasti ono što je zajedničko i pored svih sudbinskih obrta.

Vojvođanski Mađari su postali nomadski narod. Emigrantski, iseljenički narod, a u inostranstvu useljenički. Ovim uvodim pojam „povratnika“, jer i ako nas nije mnogo, dovoljno nas je, onih koji bi želeli da ponovo živimo i radimo ovde. Usred trenutnog demografksog kolapsa, vlasti bi trebalo da razmotre činjenicu kako da pomognu i podrže repatrijaciju. Jer mi nismo neprijatelji, politika pronalaženja neprijatelja mora da se završi! Mi, koji smo mnogo naučili i iskusili život i rad u inostranstvu, nismo ljudi za bacanje!

Znam, nezaposlenost ionako muči ceo ovaj siromašni region. Potomci porodica koje se bave poljoprivrednom često nisu u stanju da nastave tu tradiciju, ne mogu da predaju ogromna akumulirana znanja iz ratarstva, stočarstva i hortikulture, jer za to nemaju finansijske i egzistencijalne mogućnosti. Oni koji su diplomirali u inostranstvu ne mogu ovde da nađu posao. Nisam stručnjak za ova pitanja, samo sam želela da podelim ono što vidim, čujem i doživljavam na sopstvenoj koži.

Nemam nijednog poznanika koji ili čija deca ili unuci ne traže svoju sreću u inostranstvu… Zato smatram da osobe ili grupe odgovorne za sudbinu Mađara u Vojvodini treba da budu svesne problema i da konačno pošalju dođavola busanje u prsa.

Otići ili se vratiti? (Foto: template.net)