Kako vreme prolazi, sve više možemo da iskusimo da se spremaju „velike stvari“. Pod tim se nesumnjivo podrazumevaju vanredni izbori. „Velika stvar“ koja iz ovoga proističe, može biti prekretnica samo za one koji su uključeni, odnosno vlastodršce i opoziciju, pošto je običan narod odavno postao ravnodušan prema pitanju „ko će vladati“. Međutim, oni, posebno ovi vladajući, žestoko su se bacili na samopromociju i već sada pokušavaju da udovolje budućoj biračkoj bazi populističkim obrazloženjima.

Njihov najnoviji potez je da maksimiziraju cenu određenih namirnica i toaletnih potrepština. Naravno, ni ovo nije njihova sopstvena ideja, pošto je to Viktor Orban odavno uradio. Ali ideja se može (i treba) utoliko više kopirati, jer dva državnika već duže vreme duvaju u istu frulu. Štaviše, već posle Drugog svetskog rata država je maksimizirala otkupne i prodajne cene svih strateških proizvoda i useva. Ova praksa je još uvek bila prisutna 1980-ih u trgovini, jer je profitna marža koja se mogla dodati nabavnoj ceni prehrambenih proizvoda određivana vladinom uredbom.

Međutim, to nam ne daje dobru predstavu, osim ako nemamo priliku da uporedimo cene sa onima u bilo kojoj razvijenoj zemlji. Pa, beogradski list Danas je uz pomoć jedne studentkinje koja studira u Nemačkoj napravio paralelu između naše nove moderne maksimalne cene koja se zove Bolja cena i cene iste ili slične robe tamo.

Na početku se svakako mora reći da u Nemačkoj neto plata mnogo zavisi od porodičnog statusa zaposlenog. U najgoroj poziciji su samci, jer poreski spadaju u takozvani prvi red, od čije bruto plate se odbija najviše poreza. Uprkos tome, prema zvaničnom saopštenju, njihova prosečna zarada je oko dve hiljade evra. Treba znati i to da se u zapadnim zemljama prilično veliki deo porodičnih prihoda troši na iznajmljivanje stana i prateće režije, koje u neretkim slučajevima čine polovinu plate. Uprkos tome, četvoročlana porodica može relativno ugodno da živi od preostalog iznosa. Ovo takođe objašnjava činjenicu da – na primer u Nemačkoj – samo mali deo turskih supruga radi, a ni muževi se ne satiru od posla.

Ali da vidimo poređenje koje je izneo Danas, imajući u vidu odnos 1:3 između prosečne zarade ovde i tamo (cena nemačkih proizvoda je u zagradi).

Litar jestivog ulja 144 dinara (180-200), brašno 50 dinara (90), pasulj 259 dinara (300-400), margarin pakovanje od 250 grama 79 dinara (100), kravlje kiselo mleko 64 dinara (96), smrznut grašak 139 dinara (150), crni luk 79 dinara (100).

U Nemačkoj nema sa čim da se parizer, koji je predsednik naše države uzdigao do nebesa i viršle porede sa nečim, jer za tako nešto nema potražnje. Verovatno zbog kvaliteta. Oni koji to sebi mogu da priušte kupuju znatno bolje suvomesnate proizvode, a samo mi verujemo i priznajemo da pomenuta dva proizvoda spadaju u kategoriju jestivih.

Kilogram svetski poznate italijanske testenine ovde košta 300 dinara (tamo 1 evro, 118 dinara), a šampon za kosu Syoss od 440 mililitra ovde košta 700 dinara (tamo 2,5 evra, 295 dinara).

Takođe ne treba gubiti iz vida ni to da je inflacija u Nemačkoj trenutno 6,1 posto, a kod nas je (barem ona koju priznaju) više od 14 posto.

Da ne bi došlo do nesporazuma, ističemo da je maksimalizacija cene pojedinih proizvoda odavno bila neophodna, jer je država mogla da spreči zloupotrebu mogućnosti koje pruža prekomerno liberalizovano tržište i, pre svega, neobuzdana glad za novcem u trgovini. Suština ovoga se vidi pre svega u oblikovanju marže, budući da na veleprodajnu cenu stavljaju onoliko sopstvenog profita koliko ih nije sramota. Ponekad i više od toga. U kojoj meri je to tako, ispostavlja se u raznim promocijama. Jer kako možete da dobijete popust od 60-70 posto na cenu para cipela ili tekstila kvaliteta kao sa buvlje pijace?

Nema sumnje da će većina porodica imati koristi od ove mere, jer danas samac ne može da preživi od minimalca od četrdeset hiljada dinara, pogotovo ako će već u bliskoj budućnosti biti uvedena nova cena energenata (struja će do novembra poskupeti za osam posto…).

Na sreću potrošača i na najveće ogorčenje poljoprivrednika, otkupna cena pšenice je od prošle godine prepolovljena, a samim tim mlinovi i pekari nemaju zakonskog osnova da podižu cenu brašna ili hleba. (I) to znači veliku pomoć osiromašenom delu stanovništva Srbije, ali je istovremeno i režim indirektno priznao da je u Srbiji sve prisutnije socijalno raslojavanje. Tabor siromašnih spektakularno raste, broj naboba i ko zna kako nastavših novih bogataša koji su zaradili svoj prvi milion se – u principu – smanjuje, ali ne zbog njihove propasti, već zato što „velika riba pojede malu“. Da i ne govorimo o tome da neki od onih bliskih vatri duguju milijarde poreza i doprinosa državi, koja ni prstom ne mrda da naplati svoj novac. Međutim, vremenom bi budžetu ove stavke bile sve više potrebne, ali u zemlji ravnopravnih građana ima onih koji su ravnopravniji. A to i narod vidi, pa mora nešto da se uradi da im se usta začepe. Za to je dobro snižavanje cene brašna, šećera, šampona i sredstava za pranje, što je ravno obmanjivanju naroda, poznatom i kao zatupljivanje.

Cene (Foto: szmsz.press)