U poslednjih deset godina objavio je sedam knjiga. Rođen je u Hrvatskoj, ali već skoro četrdeset godina živi u Vojvodini. Prošlo je osam godina otkako nije imao nijednu književnu prezentaciju u Vojvodini, a dok je nagrađen nagradama Marai, Atila Jožef i Janoš Aranj, dobio nagradu Lovorov venac Mađarske, a sada je kandidat za Prima Primissima nagradu. Sa piscem, pesnikom i prevodiocem razgovarali smo u njegovom domu u Bačkoj Topoli.

Dobio je nominaciju za Prima Primissima za svoje najnovije izdanje. Knjiga Dečak, koja se pojavila na samu Nedelju praznika knjige, stekla je ogromnu popularnost i postigla uspeh za samo nekoliko nedelja. Prvo predstavljanje ove knjige bilo je u Segedinu, gde je Kontra proveo svoje univerzitetske godine, zatim u Košut klubu u Budimpešti, u organizaciji izdavača L’Harmattan i na kraju u Kući Mađara pre mesec dana. Knjiga sadrži niz originalnih lokacija i iskrenih priča, u kojima možemo prepoznati stvarne lokacije, situacije, a možda i sebe.

Već sama nominacija za nagradu Prima Primissima je sama po sebi priznanje. Kakva osećanja se kovitlaju u Vama?

-Svaka nagrada je iznenađenje. Ni za jednu dodelu nagrada nisam znao unapred. Njih dodeljuju stručna tela, a održava se više krugova tajnog glasanja. Nagrada Prima Primissima je zaista nepristrasna, ima deset kategorija, a u svakoj kategoriji nominuju se tri Prime. Ja svakako ne mogu da izgubim, jer ću zasigurno dobiti srebrni kip lovca koji je odapinje u nebo. Nagrada će biti predata prvog decembra u Budimpešti u Palati umetnosti. Ova mala statua simbolizuje talenat pisca. Savršeno sam time zadovoljan. Ako ništa više ne dobijem u životu, već sam zadovoljan. Veoma mali broj mađarskih pisaca može da kaže da je dobio sve ove nagrade koje ja imam.

Dečak – još jedna slika na koricama knjige. Da li je to neka vrsta autoportreta?

-Modiljanijeva slika. Nekoliko meseci sam tražio među hiljadama slika dok je nisam našao. Nije toliko poznata, ali moram da kažem da je to već sad doslednost. Na moje knjige uvek dospe jedno likovno delo. To je nekako došlo instinktivno.

Da li je dečak o kome govori knjiga od malih nogu znao da će postati pisac?

-Da. Bio sam mali dečak kada sam kod dede i babe urezao nešto na kori oraha, a to je već bila jedna pesma. Nisam imao pojma šta radim u tom trenutku, a baba i deda su samo stajali iza mene i gledali. Dok sam studirao u Segedinu, nisam imao vremena da čitam dosta romana. Moja baka i ja smo seli jedno popodne i ona mi je prepričala pet-šest romana sa sve likovima, do detalja. Mnogo bih voleo da imam i ja takvu memoriju sa osamdeset godina. Uvek su bili tu, moja porodica, iza mene, u pozadini. A ne na taj način da su mi stalno tapšali, već sam dobio zainteresovano ohrabrenje, a ne razmaženost. Od malih nogu su me navikavali na težak rad, vodili u vinograd.

Bili ste iznenađeni uspehom knjige. Šta mislite da je razlog njene popularnosti? U čemu je tajna?

-Ljudi u njoj otkrivaju sami sebe. Na kraju krajeva, knjiga Dečak jeste o meni. Čitalac primećuje njegovu ličnost i to da su lokacije originalne. Ja sam u gimnaziju išao u Pečuju, i taj svet je u njoj, drugovi iz razreda. Mogu da spomenem pripovetku Čas latinskog, ali i Segedin, gde sam studirao i gde sam završio englesko-mađarski smer . Opisao sam kako je bilo biti student u Segedinu početkom osamdesetih, što se može videti u pripoveci Duhovi u zimskoj noći. Svi likovi u njoj su autentični. Knjiga ide sve do transcedencije, na kraju gotovo razvlači sam smisao života. U njoj se malo prožima moj život. I još nisam otkrio o čemu se tačno radi u knjizi. Nisam otkrio poentu, jer u knjizi ima mnogo toga, ima i viceva. Volim kada može da se nasmeši, pa nekada i smeje. U njoj se takođe mogu primetiti ironične stvari, jer ima mnogo različitih raspoloženja, kao što sam i ja imao mnogo različitih raspoloženja kada sam je pisao.

Kako se rađaju ove priče? Da li tokom dana pravite beleške od koji na kraju nastane priča?

-Da me neko vidi kada pišem, začudio bi se što ne obraćam pažnju na svoje prste. Naravno, čitam redove, ali ne gledam slova i redove, već vrtim priču u glavi. U stanju sam da se smejem naglas dok pišem i nadam se da će se i čitalac zasmejati. Vreme ne prolazi dok pišem. Obično počinjem uveče, i to je opsesija, jer ne znam dokle ću stvarati. Naravno, do tada je priča već formirana u mojoj glavi, a zapravo je lakši deo kada već samo kucam. Danju, kada se setim, uzmem papir, a bogami i noću ustanem da zapišem nešto, jer mi je upravo tada palo na pamet ime mog heroja, koje sam ceo dan tražio. Gomila cedulja, zapisa, kao tovar jesenjeg lišća leži oko mene. dešava se da je napolju već zora, vidim baštu i primetim da smo ušli u vučji sat. Ovaj period je dramatičan, jer tada umire većina ljudi, tada se rađa većina dece, tada većina ubica kreće na svoj put. Mističan je i ja verujem u tu magiju, ona me tera, pokreće me napred. I možda tada treba prestati pisati, jer će jutro. Naravno, ja o tekstu razmišljam tako, da nikada nije gotov. Kada ovo ispričam, može delovati da je tako lako napisati priču, ali ono što posle toga sledi, opet je teško. Zapravo, i u slučaju ove knjige je bilo tako da sam u poslednjem trenutku trčao nazad sa ugla ulice da ispravim neki red, neku rečenicu ili slovo. Najveća je pohvala ono što je Žolt Nađ Kopanj napisao u svojoj recenziji: ova knjiga je besprekorna. Ovo je zato pohvala, jer je on pisac, urednik i daje mnogo na to da niko ne nađe u njegovom radu ni slovnu grešku. To je druga strana opsednutosti. Talenat je samo mali deo cele priče. Sve ostalo je stručno znanje i rad. Pisac se ne bavi svojim talentom, već svojom knjigom.

Pomenuli ste da priča ide sve do transcendencije. Da li vas je i ranije zaokupljao smisao života?

-Moja prva knjiga, kojom sam se istakao u književnosti, jeste Krstovi mađarske Baranje(Drávaszögi keresztek, prim. prev.). Njom sam pobedio na konkursu za roman. Moj prvi prozni tom, a to je odmah bio jedan roman, kojim sam želeo da odam počast svom zavičaju. Napisao sam priču o babi i dedi, koja obuhvata skoro ceo 20. vek, barem do 1980-ih. Priče mrtvih se prepliću dok hodam grobljem, zaustavljajući se skoro na svakom nadgrobnom spomeniku da ispričam priču. Šta bi drugo bio smisao života do drveta života, to jest njegovog korenja, koji se ukorenjuju ispod grobova na groblju? Tu se u meni već ustoličilo to, da uvek napišem istinu. Mislio sam da mi neće verovati ako to tako ne uradim. To je prilično naivna pretpostavka pisca koji piše beletristiku, a ljudi su uvek šokirani kada me pitaju koliki procenat onoga što sam napisao jeste istina. Ni u slučaju pomenute knjige ne bih se usudio da napišem niti jednu reč koja nije istinita. Možda pisci nisu navikli na ovo ili ne vole da govore o tome koliki je procenat istinitosti onoga što opisuju. Ja obično ne smišljam ni raspored nameštaja u sobi. Delove iz stvarnosti stavljam jedan pored drugog i tako se gradi proza koja pronađe svoje mesto kao umetničko delo i književnost. Suštinsko pitanje nije da li je priča istinita, već da li je to kako je pisac opisao tu istinu dobro za književnost.

Mađarska štampa Vas inače karakteriše kao mađarskog pisca iz Hrvatske. Kako vidite sebe? Gde Vam je dom u ovom mnoštvu koje ste doživeli kroz svoj život?

-Svi su klasifikovani, čak i ako to ne žele. Dugo sam se bunio protiv toga i shvatio sam da ne vredi. Ako sam rođen u Hrvatskoj, onda ću do kraja života biti hrvatski mađarski pisac. U Hrvatskoj me smatraju piscem. Objavljivao sam i na hrvatskom. Društvo hrvatskih književnika me je odvelo na sajam knjiga u Lajpcigu kada je Hrvatska tamo bila počasni gost. Ali kada je Mađarska bila počasni gost u Frankfurtu, onda su me oni poveli sa sobom. Hrvati zato što sam hrvatski pisac, a Mađari zato što sam mađarski pisac. A naravno, i tamo i ovamo sam imao književno veče na nemačkom. Ova pripadnost mnogim mestima postala je karakteristična do te mere da sada živim u Bačkoj Topoli, putujući između nje i Budimpešte, jer najviše posla imam u Budimpešti. Član sam Mađarske akademije umetnosti, što podrazumeva i mnoge obaveze. To je za mene postao prirodan način života, da ovde stvaram, jer je Bačka Topola dobar životni prostor za to. Ovde imam baštu, u kojoj provodim najmanje tri sada dnevno. Sadim mnogo toga. Biljke, cveće, grmove, drveće. To je postao moj hobi.

U Vojvodini već dvadeset godina nije izašla nijedna Vaša knjiga. Kako vidite kulturno i književno bitisanje i život vojvođanskih Mađara? Da li se u ovom smislu osećate kao kod kuće?

-Sad ću vam pokazati knjigu, svoju trilogiju pod nazivom Stranac (Idegen, prim. prev.). I ona ima sliku na svojim koricama. Prikazuje fauna, Arnolda Beklina. I on je stranac. Osećam se kao potpuni stranac i tako mi je udobno u mojoj sopstvenoj koži. Zato sam i rekao da ne volim ukalupljivanje. Često me zovu kući, u Osijek. Moja domovina je Hrvatska. ali očigledno nisam tamo i nisam baš nigde sve vreme, da bih mogao da kažem da je to moja domovina ili moj dom. Nemam tako nešto. Na korice svoje knjige sam napisao Stranac i mislim da takav identitet postoji. Ja to prihvatam i osećam se veoma dobro. Uvek se izdižem nad svim onim što se desilo tokom moje karijere. Zbog toga i ne detaljišem ni u čemu, jer se svakom piscu tokom karijere desilo da su bili ljubomorni na njega, da su ga blatili, te je dospeo u nedostojan položaj. Kada se uzdigao iznad toga, shvatio je da se ne vredi na tome zadržavati, jer oni koji su mu učinili nešto loše nisu stvorili ništa bolje. Kada su uklonili jednog pisca, nisu mogli da ga zamene drugim, jer se pisac ne može zameniti drugim. Pre će posledica biti ta da taj organ uvene, prestane, osuši se, postane beznačajan. Time ne čine ništa dobro, ako misle da mogu da skinu jednog pisca sa šahovske table i da se igra nastavlja isto tako. Ovo je puno puta odrađeno u književnom svetu, ali nikada nije uspelo. Pre treba žaliti za onim prilikama, onim radionicama, koje su na ovaj način likvidirane, jer ko god je to kasnije radio, nije mogao da ih ponovo stvori. Iskreno žalim što u Vojvodini ne postoje tako jake radionice na kojima bi vredelo objavljivati.

U sredini u kojoj određuju čija knjiga može biti objavljena, a čija ne, u šta se pretvara književni život?

-U provincijalizam. Ali ja nemam vremena time da se bavim. Ne znam kakav je život u Vojvodini, jer ne učestvujem u njemu. Moje ime ne pišu u Vojvodini već osam godina. U Mađarskoj imam susrete pisac-čitalac na mesečnom nivou, a u Vojvodini ga nisam imao osam godina. Pa šta onda ja da kažem o vojvođanskoj mađarskoj književnosti? Očito neću reći nijednu jedinu reč. Rado idem bilo gde gde me poštuju i ljubazno prime.

Nagradu Prima Primissima osnovao je preduzetnik Šandor Demjan uz podršku Nacionalne asocijacije preduzetnika (VOSZ) 2003. godine, sa idejom da bi se na godišnjem nivou nagradili umetnici, sportisti, kao i predstavnici naučnog života, narodnog prosvetiteljstva, prosvete i štampe, a koji su svojim radom zaslužili priznanje za najbolje, a njihov učinak, ljudskost i vrednost mogu slediti i drugi.  

Ferenc Kontra (Foto” szmsz.press)