Ostrvo Mojen nalazi se 4,5 kilometara od severne obale Mahea, najvećeg od 115 ostrva Sejšelskog arhipelaga. Nenaseljeno, obraslo, puno legendi o gusarskom blagu. Grimšo se u ovo malo ostrvo zaljubio čim je kročio na njega. Dugačko je samo 400, a široko 300 metara.

Poreklom iz Ujedinjenog Kraljevstva, Grimšo je radio kao urednik novina u Keniji. Tanzanija je upravo tada proglasila nezavisnost, a Kenija je trebalo da je sledi. On je shvatio da će njegov posao preći na nekog lokalca i sa 37 godina počeo je da razmišlja šta će dalje. Želeo je život bliži prirodi i sanjao da poseduje zemlju na Sejšelima.

Rekavši da ide na odmor, Grimšo je otišao na Sejšele da vidi da li postoji način da njegov san postane stvarnost. Čak i početkom 1960-ih, cene nekoliko ostrva koja su se prodavala nisu bile za one kojima je bio plići džep.

Neposredno pre nego što je otišao kući, jedan mladić ga je na ulici pitao da li je zainteresovan za kupovinu ostrva. Kasnije tog dana, posetili su ostrvo Mojen.

-Bilo je potpuno drugačije. Bio je to poseban osećaj i shvatio sam da je to ono mesto koje sam tražio. – pričao je Grimšo mnogo godina kasnije.

Ostrvo Mojen (Foto: explorersweb.com)

Ostrvo Mojen (Foto: explorersweb.com)

Tako je za oko 10 000 dolara ostrvo Mojen postalo njegovo. Ako je mislio da je bilo teško kupiti ostrvo, to nije bilo ništa u poređenju sa onim što je sledilo.

Na ovom ostrvu bila je mala prašuma, koja je bila tako gusta, da kokosovi orasi koji su padali nisu pali na zemlju. Bilo je nemoguće proći kroz nju. Ostrvo je bilo potpuno zanemareno. Korov je gušio domaće biljke, a pacovi koji su jurili kroz šikaru bili su skoro jedina fauna.

Grimšo je zatražio pomoć od jednog meštanina, Renea Antoana Lafortuna. Zajedno, u doživotnom projektu, njih dvojica su krenuli da povrate ostrvo ne bi li bili ono što su Sejšeli bili pre turizma i razvoja. Prosekli su staze kroz šumu, raskrčili šipražje i počeli da sade domaće drveće i biljke. Sadnja im je postala opsesija. Danas na Mojenu ima preko 16 000 stabala.

Mapa (Foto: explorersweb.com)

Mapa (Foto: explorersweb.com)

Grimšo se zatim okrenuo sledećem problemu: nedostatku domaće faune. Nije bilo ptica, pa je doneo 10 njih sa susednog ostrva, ali su one brzo odletele nazad. Ponovo je uradio istu stvar i mislio da će rezultat biti isti, ali se onda nekoliko ptica ipak vratilo.

Grimšo i Lafortun su počeli da hrane te prve pernate stanovnike, te se polako sve više i više njih nastanjivalo na ostrvu. Kako su nova stabla rasla i davala plodove, dolazilo je još ptica. Sada oko 2000 ptica živi na ovom malom parčetu raja.

Grimšo je doveo još jednu životinju na svoje ostrvo, Aldabra džinovsku kornjaču. Nakon što je prevezao nekoliko kornjača na ostrvo, marljivo se brinuo o njima. Ova vrsta jeste poreklom sa Sejšela, ali je lokalno izumrla na mnogim ostrvima. Grimšo je napisao brojeve na njihovim oklopima, kako bi mogao da ih identifikuje. Zatim je postavio program uzgoja.

Grimšo sa svojim kornjačama (Foto: explorersweb.com)

Grimšo sa svojim kornjačama (Foto: explorersweb.com)

-Bebe držim u svojoj spavaćoj sobi, jer ako ih pustim, nikada ih više nećemo videti – rekao je Grimšo za Fajnenšel tajms 2008. godine.

Na ostrvu Mojen sada živi oko 50 kornjača.

Grimšo se trajno preselio na ostrvo 1972. godine. Vremenom je na ostrvo uveo vodu, struju i telefonsku liniju. Mnogi su mislili da je ovo početak toga da ostrvo postane još jedna turistička destinacija.

Ali su potcenili ovog čoveka. Nikada nije želeo da njegovo ostrvo postane letovalište. Želeo je da ga pretvori u rezervat prirode. Pre svoje smrti 2012. godine, odbio je više ponuda za kupovinu ostrva. Jednom mu je saudijski princ navodno ponudio 50 miliona dolara za njega.

Grimšo je živeo na ostrvu do kraja života, ali nije uvek bio sam. Kada mu je majka preminula 1981. godine, pozvao je oca da dođe da živi sa njim. Obojica su bila oduševljena tom idejom i njegov 88-godišnji tata je pristao.

-Divno smo se družili i postali najbolji prijatelji – rekao je Grimšo. Njegov otac je preminuo pet godina kasnije i sahranjen je na ostrvu, pored groba koji je Grimšo već pripremio za sebe.

Čak i nakon što mu je otac preminuo, Grimšo nije bio sam. Lafortun je takođe ostao na ostrvu. Doneo je nekoliko pasa lutalica na ostrvo i dozvolili su jednodnevne izlete za malu naknadu sa Mahea. Bez pristaništa, posetioci su morali da pristanu na beli pesak ostrva, gde ih je Grimšo čekao. 2010. godine, filmska ekipa je takođe posetila ostrvo da bi snimili dokumentarac o Grimšou i poslu koji je uradio.

Grimšo i Lafortun (Foto: explorersweb.com)

Grimšo i Lafortun (Foto: explorersweb.com)

2007. godine, preminuo je i Lafortun. Grimšo, koji je već imao 81 godinu, znao je da je i njemu vreme ograničeno. S obzirom da nije bio oženjen i da nije imao dece, nije imao kome da ostavi ostrvo. Potpisao je sporazum sa Ministarstvom životne sredine Sejšela i njegovo ostrvo je postalo Nacionalni park, najmanji nacionalni park na svetu.

Kada je Grimšo preminuo 2012. godine, sahranjen je pored svog oca. Kako je tražio, na njegovom nadgrobnom spomeniku piše:

„Mojen ga je naučio kako da otvori oči za lepotu oko sebe i zahvali se Bogu.“

Izvor: explorersweb.com

Grimšo na svom ostrvu u poznim godinama (Foto: explorersweb com)