Ako bacite letimičan pogled na stranice sa vestima ili sa samo pola uva obratite pažnju na vesti, lako možete osetiti da se tamo u Nemačkoj dešava nešto strašno: Berlin je pun traktora, esktremna desnica takođe demonstrira, a i protiv desnice demonstriraju, a svi se bune oko nečeg…

Jedini je problem, slegne čovek ramenima, ako ne zauzme jednu od strana, eventualno dâ jedan ili dva pogrdna komentara na „Merkel mutti“ (kao da bivša kancelarka još uvek ozbiljno utiče na događaje koji se dešavaju u njenoj zemlji), možda se zabrine na pola minuta, Bože šta će se iz ovoga izroditi, pa ide svojim poslom, mora da uči sa detetom, a i počinje serija…

Nemačka je za vojvođanske Mađare utoliko interesantnija od ostatka sveta, što postoji velika šansa da skoro svaka porodica ima nekoga ko tamo živi ili planira da se tamo preseli. Čak i ako ne sasvim opravdano, ali prema percepciji javnosti, Nemačka je ipak simbol materijalnog blagostanja, zemlja u kojoj teče med i mleko, na koju izdaleka gledamo sa malo zavisti i malo čežnje, ili podlo komentarišemo da se ni tamo više ne živi tako, puštaju sve da uđu, a i Jožikini su onomad rekli koliko se plaše…

Naravno, Jožikini nemaju blagu nameru da se toliko plaše da bi se spakovali i došli kući, ali barem malo zadovoljstva pruža što više ni tamo ne teče med i mleko.

Posebno sada kada svi protestuju.

Premda protesti zapravo nisu problem. To je organizovan način da građani pokažu da su nečim nezadovoljni. Onda od toga može krenuti dijalog koji će imati neki rezultat. I tada će već manje ljudi biti nezadovoljno.

Traktori su zato na putevima i u gradovima, jer se poljoprivrednicima ne sviđa što vlada želi da smanji subvencije za dizel poljoprivredi, a i to što će ubuduće na nekom nivou oporezivati poljoprivrednu mehanizaciju (za koju do sada ništa nije trebalo da se plati). Kada nekom oduzmu nešto što je do sada imao, taj se zbog toga ljuti, nema u tome ništa iznenađujuće. Ni u tome što vladina opozicija (u ovom slučaju Alternativa za Nemačku – AfD) pokušava da zajaše ovaj protestni talas.

A to što i sama AfD ima problema i to ne malih, druga je priča.

U normalnim demokratijama, ako su ljudi nezadovoljni vladajućim strankama, obraćaju se opoziciji, da vide šta ovi mogu da ponude. U manje razvijenim regionima zemlje, gde ljudi žive lošije od stanovnika razvijenijih regiona, ideje opozicije deluju privlačnije. Na donekle pojednostavljen način, zato možemo videti da je AfD sve popularniji u regionima bivše Istočne Nemačke, koja jednim delom igra na intenziviranju sukoba izazvanih imigracijom velikih razmera (ovde treba misliti ne samo na imigrante izvan Evrope, već i na južne i istočne Evropljane; pa i na Jožikine), dakle imigrante koji su uzrok svih problema (čitaj: „migrante), pa čak i ekstremne metode smatra prihvatljivim u suočavanju sa njima.

Barem dotle dok je stranka u opoziciji, dodajmo, jer još niko ne zna kakva bi AfD bila da dobije pravo da vlada – italijanski primer bi mogao da ponudi zanimljive paralele…

U svakom slučaju, AfD za sada s vremena na vreme predlaže ekstremna „rešenja“, koja su prilično zabrinjavajuća, s obzirom da ni na koji način nisu kompatibilna sa rešenjima koja se smatraju demokratskim.

Na primer, takve stvari su čuli učesnici prošlogodišnjeg skupa, koji je trebao da bude veoma zatvorenog tipa, koji su se okupili u jednoj vili u Potsdamu, da čuju ideje o „remigraciji“, u sklopu koje bi milioni ljudi bili deportovani iz Nemačke, ako bi AfD došla na vlast. Prema rečima učesnika sastanka, deportovani bi bili ne samo azilanti, već i oni koji imaju boravišnu dozvolu, pa čak i nemačko državljanstvo.

Iako je planirano da sastanak bude tajan, istraživački portal Collectiv došao je nekako do informacija, koje su objavili u prvoj polovini januara.

Ovo je pak izazvalo veliko negodovanje i to samo delimično zbog onoga što je tamo rečeno. Drugi deo negodovanja javnosti dala je istorijska paralela koja se pojavila: 20. januara 1942. godine, nekoliko članova vlade nacističke Nemačke, održalo je tajni sastanak u vili na obali jezera Vanze kod Berlina, gde su razgovarali o operativnim detaljima „rešavanja jevrejskog pitanja“. Događaji Vanzejske konferencije poznati su potomstvu iz sačuvanog zvaničnog protokola. Mnogo decenija kasnije, kada su Adolfa Ajhmana na sudu pitali o čemu se razgovaralo na sastanku, on je jednostavno rekao da su razgovarali o „različitim metodama ubijanja Jevreja“. Tačnije: o planiranoj deportaciji i masovnom istrebljivanju Jevreja koji žive na teritorijama koje je okupirao Treći Rajh, kao i o organizaciji svega.

Sastanak u Potsdamu održan je na drugoj strani istog tog Vanze jezera pod sličnim poverljivim uslovima. Prisustvovala je i jedna od najbližih saradnica predsednika AfD, Alis Vajdel, koju je predsednik stranke kasnije otpustio, nakon što je otkriveno šta je rečeno na sastanku u Potsdamu. Ali to više nije pomoglo, jer su počele velike demonstracije protiv AfD širom Nemačke. Znatan deo Nemaca još uvek ne želi nikakvu sličnost između svoje moderne zemlje i nacističke Nemačke.

Čak se pojavila i mogućnost da bi AfD možda trebalo zabraniti zbog svojih nacističkih ideja. Pored toga što zabrana jedne stranke nije tako jednostavna ni sa pravne tačke gledišta, upitno je koliko bi bilo pametno zabraniti formaciju koja trenutno ima dvadesetak posto podrške širom zemlje. Pristalice se naime, ne mogu zabraniti, oni će ostati tu gde jesu i neće biti zadovoljni, a štaviše, ako se stranka zabrani i raspusti, gubi se mogućnost njene „ukrotivosti“.

Kako ne bi morao ovim da se bavi, predsednik AfD-a je brzo sugerisao da će njegova stranka, ukoliko dođe na vlast, pokrenuti referendum o članstvu Nemačke u EU, slično Bregzitu, ukoliko se ne postigne reforma zajednice. Pre nego što se nekom zakrvave oči, hajde brzo da utvrdimo: devedeset posto nemačkog društva je očigledno pro-EU, čak i polovina sledbenika AfD-a, te nema potrebe da se plašimo da će se to promeniti za kratko vreme.

S druge strane, činjenica da ova pitanja pokreću mase za i protiv, ukazuje da je nemačko društvo zdravo, sposobno da vodi ove debate, čak i ako se radi o zabrinjavajućim pojavama.

Kao što se od demokratije i može očekivati.

Protesti poljoprivrednika u Berlinu (Foto: subscriber.politicopro.com)