Pisma, beleške i izveštaji pisara srpskog konzulata i danas se čuvaju u Narodnom arhivu u Beogradu, pa i istraživači mogu dobiti uvid u njih. Mogu se uveriti da diplomata sa diplomom pravnika nije bio samo odličan pisac i hrabar novinar, već i pronicljiv posmatrač. Tokom svoje više od deset godina duge službe često je putovao u delove tadašnjeg Osmanskog carstva koji su (i) na prelazu 19. i 20. veka bili naseljeni Slovenima, i na teritoriji današnje Severne Makedonije i Kosova. U jednom od svojih izveštaja on upoređuje Albance (Arnaute, kakav je tada termin bio u upotrebi) sa Srbima i obaveštava svog ministra spoljnih poslova da bi „dobro bilo da im se približi, jer će ih uskoro biti milion i po, i mogli bi da postanu odlučujući geopolitički faktor na Balkanu“.

Možda je razlog tome što je njegova primedba ostala bez odjeka u tome, što je u međuvremenu, dok je dotično diplomatsko pismo stiglo u ministarstvo, došlo do promene vlasti u Beogradu, a promenila se i persona ministra spoljnih poslova.

Prorok

Ime pomenutog konzula nije poznato u današnjoj Srbiji zbog njegovih diplomatskih aktivnosti, ali jeste poznato: reč je o Branislavu Nušiću. Nekoliko njegovih kolega pisaca imali su izlete u inostrano predstavljanje, poput Ive Andrića, Milana Rakića ili Jovana Dučića. Jedan od zadataka na službi u Osmanskom carstvu bio je jačanje nacionalne svesti tamošnjeg slovenskog stanovništva, a po naređenju tadašnjih srpskih vladara. Gore citirani izveštaj može biti poučan i zbog toga, što se čini, da se više od jednog veka kasnije, proročanstvo pisca-diplomate obistinilo. Kosovske Albance ni danas ne poznaju bolje u Srbiji, a nije uspelo ni to, da se dva naroda približe jedan drugom.  Štaviše, teritorije okupirane nakon balkanskih ratova sada se vode kao nezavisne države, bilo da se radi o Severnoj Makedoniji ili bivšoj srpskoj pokrajini. Sa ovom potonjom je ionako odnos sve napetiji. Vlasti u Beogradu odbijaju da priznaju činjenice i insistiraju na klauzuli zapisanoj u sopstvenom ustavu, po kojoj su Kosovo i Metohija neotuđivi deo Srbije, uprkos činjenici da je više od stotinu zemalja sveta, uključujući i većinu država članica Evropske unije, priznalo nezavisnost Republike Kosovo. Za nedovoljno informisanog građanina koji živi daleko od naših prostora, sve što se dešava oko Kosova već tri decenije deluje kao neka egzotična, tužna, ali i beskrajna sapunica. Štaviše, mnogi Evropljani takođe zabezeknuto posmatraju dešavanja i ne razumeju zašto je tako teško naći odgovarajuće, obostrano prihvatljivo rešenje, zašto već godinama, tačnije najmanje dvadeset, sada vladajući lideri Beograda i Prištine moraju da se dovode za pregovarački sto u neregularnim intervalima.

Pregovaračka jedinka

Sa strane Srbije, šef države je u poslednjih deset godina pregovarao sa liderima i predstavnicima Kosova (privremeni organi – kako naglašavaju u Beogradu). Ove diskusije su obično sumirane izjavom obe strane, bilo da je najnoviji srpski Mesija pregovarao sa Tačijem, Haradinajem ili Kurtijem. Jedan građanin je iz ovih diplomatskih sklopova mogao da sazna veoma malo, da bi se putem propagande obelodanilo sledeće: „5:0 u našu korist“. U međuvremenu, elektroprivreda i međunarodni pozivni telefonski broj takođe su dospeli u nadležnost Prištine. Prošle su skoro dve godine otkako su Srbi sa Kosova (severnog Kosova) zapretili manjom revolucijom tokom rata o registarskim tablicama. Zatvaranje puteva, barikade, logorske vatre noću, demonstracije koje su počele zbog uredbe kosovske vlade, po kojoj je na registarskim tablicama srpskih automobila morao da se prelepi grb Srbije. Na tu meru je uzvratio i Beograd. Onda je u decembru tiha, jedva najavljivana uredba vlade u Begradu rešila pitanje, ne treba više prelepljivati registarske tablice kosovskih vozila. Dakle, rešavanje naizgled komplikovanih stvari je tako jednostavno, kao i pitanje međusobnog priznavanja dokumenata, školskih svedočanstava, fakultetskih diploma. Na sličan način je uređeno i vraćanje katastarskih i drugih podataka donetih (pokradenih?) iz bivše pokrajine.

Ličnost ambasadora

Kosovski Srbi sada masovno registruju svoja vozila u kosovskoj policiji, a registarske tablice sa inicijalima kosovskih gradova više ne mogu da se izdaju na teritoriji Srbije. U Beogradu je takođe veoma tiho. Kao što ne postoji ni zvaničan i autoritativan stav o tome šta zapravo znači ukidanje paralelnog institucionalnog sistema. Dinar više ne može da se koristi kao zvanična valuta na Kosovu, a akcija tamošnje Narodne banke pogađa oko 40 000 zaposlenih i blizu 30 000 penzionera koji tamo žive. Oni će ubuduće nadoknadu primati u evrima, preko finansijskih institucija ovlašćenih od nadležnih organa Kosova, kao što je uobičajeno između dve zemlje i prihvatljivo prema evropskim standardima. Drugo je pitanje da li će usled toga prestati duplo zapošljavanje, odnosno činjenica da neki od Srba koji žive na Kosovu primaju plate i iz Beograda i iz Prištine, a struja koju troše kosovski Srbi se već dve decenije plaća iz budžeta Srbije.

Dakle, kosovska legenda se polako bliži kraju, a međunarodna zajednica koja je stalno zabrinuta, ali nije u stanju da preduzme efikasne mere, osim posredovanja, može da se smiri: spokoj i mir u nekadašnjoj srpskoj pokrajini je (za sada) sačuvan. Ostala pitanja će rešavati političari koji su pobedili na lokalnim izborima, makar i maratonskim pregovorima, iako pomenuta međunarodna zajednica ima sve manje strpljenja za to.

A sledeća zagonetka zlatnog doba može biti čak i zanimljiva: ko će biti prvi zvanični diplomata iz Beograda koji će u Prištini stupiti na mesto ambasadora svoje zemlje?

Prema Beogradu, administrativni prelaz između Srbije i Kosova – nama izgleda kao da je fotografija snimljena na Horgošu ili Bačkim VInogradima (Foto: 24sedam.rs)