Šest minuta.

Viktoru Orbanu je tačno toliko bilo potrebno da kao pravi mali anđeo glasa za sve što se od njega očekivalo na poslednjem samitu EU.

Za sve ono, o čemu je nedeljama govorio upravo suprotno.

Ako slikovito želimo da objasnimo šta je mađarski premijer tražio i šta je dobio zauzvrat glasanjem za podršku Ukrajini, to bi izgledalo ovako: Viktor Orban je tražio dve velike table čokolade i da svakog decembra četiri godine dobije ogroman paket pun slatkiša od Deda Mraza, koji, ako mu se ne dopadne, može da vrati i zameni drugim. U poređenju sa tim, dve velike table čokolade niko nije ni pomenuo, a od paketa Deda Mraza je ostalo toliko, da će mu za dve godine pokazati jedan – ne dati, već samo pokazati.

I Viktor Orban je klimnuo glavom u znak odobravanja.

Zatim je nekoliko sati kasnije u videu objavljenom na Fejsbuku izjavio: izborio se!

Ni za šta.

On tako silazi sa bicikla. Ima takvih stvari, čak i ako su malo čudne. Naravno, stvar nije bila ni tako jednostavna, a ni tako površna, štaviše, u igri je bilo mnogo više od inače ne beznačajnog faktora da li će jedna zajednica pomoći zemlji u nevolji da preživi ili ne.

Kako je i Čaladi Ker izvestio, lideri zemalja članica Evropske unije, sastali su se sredinom decembra da glasaju o dva pitanja: jedno je bilo početak pregovora o pristupanju Ukrajine EU, a drugo finansijska pomoć koja treba da se pruži Kijevu, a iz čijeg okvira treba da se plati funkcionisanje zemlje u ratu (plaćanje njenih nastavnika, lekara, poštara, grejanja bolnica, vrtića, škola itd.).Mađarski premijer je uoči samita najavio da neće podržati nijedno od ovih pitanja, jer ima (inače savršeno osnovane) rezerve prema odnosu Ukrajine prema mađarskoj manjini. Ukrajina je pristala na ovu igru, reformisala svoje zakone koji se odnose na manjine (na političkom jeziku: pokazala spremnost na kompromis), ali je Orban ostao nepokolebljiv.

Onda je usledio istorijski trenutak u diplomatiji, kada mu je nemački kancelar tokom sastanka, a pre glasanja, rekao da ode na kafu, a u njegovom odsustvu postignut je jednoglasan dogovor.

Na tom je sastanku, međutim, mađarski premijer stavio veto na finansijsku podršku. Lideri EU su bili u fazonu, ma ok, onda će se sastati na vanrednom samitu 1. februara i onda će tamo razgovarati o toj stvari, a i izjavili da ako Orban bude i dalje besneo, postoji i drugo rešenje: malo skuplje, malo rizičnije, ali rešivo. (Smešna priča: Orban bi rado učestvovao u ovom skupljem i rizičnijem rešenju – mi to ne razumemo, ali tako je.) Pre nego što krenemo dalje, treba razjasniti nekoliko stvari: ko gleda prenose mađarskih javnih medija možda i ne zna, ali dvadeset šest od dvadeset sedam država članica EU veruje da bi bilo sigurnije da Rusija ostane iza svoje sadašnje granice, a za to je nužno da Ukrajina ostane država. Štaviše, one takođe smatraju da je bolje da trideset-trideset pet miliona Ukrajinaca koji su ostali kod kuće i nastave da žive u Ukrajini, nego da se zbog raspada/nefunkcionisanja zemlje izliju u Uniju, gde bi ona bila nesposobna da brine o tolikom broju beskućnika. Zato dvadeset i šest zemalja smatra da bi radije pomagale Ukrajincima kod njihove kuće. A Orban misli da ako drugi tako misle, on će izvući koristi od toga.

A dvadeset šest zemalja je sada mislio da sve ima svoje granice, pa čak i to da jedna mala država u Uniji zeza dvadeset i šest drugih. Drugim rečima: bilo im je dosta.

Tako da su pre samita 1. februara počeli lepo da ga smekšavaju. Sa veoma preciznom podelom uloga: bilo je onih koji su morali da mu prete, drugi su mu obećavali, lepo, sinhronizovano.

Šarl Mišel, predsednik Evropskog saveta, pretio je: pozvao je Orbana u ponedeljak i rekao mu da veto neće biti opcija, ako neke zemlje članice pokrenu proceduru koja bi Mađarskoj oduzela pravo glasa.

Italijanska premijerka Đorđa Meloni održava dobre odnose sa Orbanom, a takođe je lider i jedne od stranačkih porodica Evropskog parlamenta, Partije evropskih konzervativaca i reformista (ECR). Ona je obećala da bi poslanici Fides-a mogli da uđu u ECR, postavljajući za ovo samo dva mala uslova: Orban treba da prestane da opstruira podršku Ukrajini i da poboljša svoj odnos sa ukrajinskim predsednikom Volodimirom Zelenskim. Meloni je dakle, obećala. Verovatno i na sastanku u sredu uveče koji je održan u jednom luksuznom hotelu.

Emanuel Makron je takođe obećao: francuski predsednik je Orbanu predložio da se u odluku samita EU unese rečenica, koja je draga srcu mađarskog premijera – istina da je to već bilo uvršteno u jedan dokument godinama ranije, ali ako mađarskom premijeru treba, neka bude.

I dok su se Meloni i Makron smenjivali u luksuznom hotelu pored Orbana, u jednom drugom hotelu, Šarl Mišel je sa holandskim premijerom Markom Ruteom i nemačkim kancelarom Olafom Šolcom razgovarao – o Orbanu. Dogovorili su se da neće popustiti mađarskom premijeru i to su mu ubrzo i dali do znanja. Kao i to, da ako bude tvrdoglavisao, Mađarska uopšte neće dobiti novac blokiran do decembra zbog procedure vladavine prava. Šolc je možda rekao i nekoliko reči o nemačkim fabrikama automobila u Mađarskoj, ali to nikada nećemo saznati…

Zatim su u četvrtak ujutru „dobri i loši panduri“ seli zajedno sa Orbanom na jedan kratak razgovor. (Da, tu je snimljena slika gde se svi smeju, samo mađarski premijer mrzovoljno gleda ispred sebe.) Zatim su svi ušli u konferencionu salu, a Šarl Mišel je šest minuta kasnije tvitovao da je postignut jednoglasan dogovor.

Od Orbanovih zahteva nije ostalo ništa: hteo je da Mađarskoj produže rok za trošenje novca iz fonda za oporavak EU, kao i to da Mađarska bude oslobođena plaćanja rastućih troškova kamata zaduživanja EU zbog inflacije. O ovome na samitu nije bilo bi reči. Pored toga, hteo je da postigne da se pomoć Ukrajini svake godine pregleda od strane Unije i da jednoglasno prihvatanje bude uslov za isplatu pomoći sledeće godine. (U ovom slučaju bi Orban mogao da preti Uniji vetom još četiri godine.) Pa, od toga je uspeo toliko, da se na samitu EU godišnje raspravlja o tome kako Kijev troši novac, a posle dve godine, ako postoji jednoglasna odluka, podrška može da se preispita.

Dakle, to je „izborio“ mađarski premijer.

Koji je ovoga puta naučio da se pred gospodom i finim damama možeš busati u prsa, ali kada im bude dosta, onda ipak bolje da igra onako kako oni sviraju. Jer sredstva imaju, i ako su zaista primorani, znaju i da ih koriste za obuzdavanje nevoljnih.

Viktor Orban je ipak popustio (Foto: vreme.com)