Dr Katalin Kaič je profesor emeritus Univerziteta u Novom Sadu, te smo sa njom razgovarali o mađarskom kulturnom životu ovde.

U januaru smo obeležili Dan mađarske kulture, pa nije ni čudo što je protekli mesec bio bogat kulturnim programima. Ali šta onda kada nema praznika? Iako je očigledno da kulturnog programa za sve zainteresovane ima na više mesta kada su državni praznici i drugi značajni dani, šta se dešava na primer, jednog običnog vikenda? Da li koristimo mogućnosti i lokacije koje nam pruža prošlost? O svemu tome smo razgovarali sa Katalin Kaič.

-Počeću sa dobrim, s obzirom da verujem da će pre ili kasnije ono pobediti, samo je potrebno strpljenje. Nažalost, nedavno smo izgubili strpljenje zbog određenih dešavanja, međutim, u poslednjem periodu, u januaru, opet sam osetila da se na trenutak nada pojavila, jer smo od poslednje nedelje prošle godine bili svedoci nekoliko lepih i sadržajnih kulturnih događaja. Za mene je ovaj period započelo pozorište Kostolanji Deže, predstavom Strah i trepet u Subotici, a gde su mladi konačno ispričali kako se ovde, gde žive osećaju, to jest, šta će biti posledice toga ako u ponašanju ljudi nastave da dominiraju negativni stavovi podstaknuti željom za vlašću. Potom je usledila predstava Handabaša ili tajne vela, Mađarske kamerne scene iz Sente, u kojoj sam mogla da proživim da su na kraju svi bili nasmejani i da je neka vrsta talasa sreće prošla kroz pozorišnu salu. Tada sam rekla da će ova godina sigurno biti dobra godina – rekla je profesorka Kaič, o proteklim kulturnim događajima.

-Potom je usledila serija programa za Dan mađarske kulture koja traje nedelju dana, a koju sam ja započela gostovanjem Marije Petraš u Nepker-u. Kada govorimo o narodnoj tradiciji, meni na pamet padaju Marta Šebešćen i Marija Petraš. Za mene su one nosioci duboko ukorenjene narodne tradicije. Izložba Marije Petraš je bila predivno iskustvo, a na kojoj smo mogli da vidimo keramiku koja se bavi verskom tematikom, a u programu je nastupio i njen umetnički ansambl. Umetnički izveden program koji smo mogli da pogledmo, zaista je bio kondenzacija tradicije narodne pesme 21. veka zasnovane na drevnom izvoru, a koja je upotpunjena instrumentima izuzetnog zvuka – lautom, gajdama, šamanskim bubnjem itd. – što je sve učinilo još ugodnijim. Potom je usledilo veće poezije Kruga prijatelja umetnosti Geza Čat u svečanoj sali Muzičke škole u Subotici. Bilo je fantastično iskustvo i što su kao članice Kruga nastupile i sestre Gereg svirajući klavir, što je još više podiglo nivo manifestacije. Dan mađarske kulture smo obeležili i u Senti, gde su pozorišni umetnici napravili jednu kompoziciju, koja je izvedena nakon dodele nagrada. Konačno, učestvovala sam i na 50-godišnjici Novosadskog pozorišta. Bila sam u prilici da pogledam 2 i po časovnu frenetičnu predstavu koja je uključivala sve što danas znači Novosadsko pozorište. U Subotici sam posetila veče Karc, gde su glumci izvodili dela Arpada Tota. Stoga se može reći da je protekli period bio pun kulturnih dešavanja, a nadam se da će se tako nastaviti i ubuduće – nastavila je Katalin Kaič.

Profesoricu smo upitali i kakva je situacija radnim danima, pošto je u proteklom periodu bilo nekoliko programa na temu obeležavanja Dana mađarske kulture, ali praznici nisu svake nedelje.

-U Subotici je kulturni život negde usput osiromašio. Iako i dalje imamo institucije koje održavaju zamah, koga je donedavno još i bilo. Ova dva pozorišta, Umetnička galerija i Gradski muzej Subotice, ne oskudevaju u kulturnim dešavanjima. Međutim, što se tiče predstavljanja knjiga, one su organizovane na veoma selektivan način. Otkad je knjižaru Danilo Kiš preuzeo drugi vlasnik, ovo kultno mesto u Subotici, gde su se nekada održavale fantastične prezentacije knjiga, prestalo je da postoji. To je bila sudbina i Kuće Klajn. Trenutno su prezentacije knjiga ograničene na biblioteku, gde je posećenost veoma mala. S tim u vezi, imam pitanje za nadležne: Kako je jedna takva institucija mogla sebi da dozvoli da ne ugosti našeg autora nagrađenog Prima Primissima nagradom Ferenca Kontru, pošto bi tada sala sigurno bila puna. Inače prezentacije knjiga koje organizuje Nepker imaju veću publiku – objasnila je Katalin.

Kako je rekla, čak i dani koji su održavali sećanje na Kostolanjija bili su naterani put propadanja. Poslednjih par godina Dane Kostolanjija su uništili do te mere, da nisu više ni blizu događajima koji su ranije organizovani u vezi sa tim. Nekada je u to vreme organizovana višednevna manifestacija na kojoj su nas posećivali istoričari književnosti i poznati stručnjaci, zarad naučnih konsultacija. To je sada suženo, minimalizovano, što je neprihvatljivo za jedan takav grad iz kog potiče div mađarske poezije, koji je i jedan od najistaknutijih književnih ličnosti 20. veka.

Ni muzičke manifestacije više nisu kao nekada

Istoričarka umetnosti nam je istakla i nekoliko muzičkih događaja. Kako je rekla i na tom polju je poput književnosti, bila praznina.

-Što se tiče dešavanja u vezi klasične muzike, poslednjih 10 godina je situacija bila katastrofalna. Nestali su muzički događaji koji su nekada bili uobičajeni i uspešni, uključujući i koncerte za dobrobit Lurkohaz-a, u vezi čega su u sali gradske kuće nastupali najpoznatiji muzičari. Nekada su i na novogodišnjim koncertima nastupali i poznati izvođači. Ovo pitanje je važno i zbog toga da se zamislimo o muzičkoj prošlosti Subotice. Okrećući stranice knjige Tibora Pekara, možete tačno da ispratite kakvim muzičkim događajima je grad bio domaćin od 19. do kraja 20. veka. Na primer, orguljaš Ksaver Varnus nastupio je još u ruševnoj sinagogi pre nekoliko godina. Sad sve to treba tek tako zaboraviti, kao i koncerte Subotičke filharmonije pod dirigentskom palicom Elvire Husar. Hiljade ljudi je slušalo koncerte filmske muzike ili Carminu Buranu. Takvih događaja više nema. Nestali su čak i članovi crkve Terez. Situacija je takva da Subotica Ernea Lanjija, Ferenca Gala, Lehela Odrija, Marije Budanovič ne može da se pohvali sa najmanje tri koncerta klasične muzike godišnje. To je sramota! Nasuprot tome, kod nas nastupaju pevači iz subkultura kojih treba da se stidimo, a ne ponosimo – dodala je Kaič, ističući da ne zna ko je odgovorna osoba za kulturu u Subotičkom parlamentu, ali po njenom mišljenju, klasična muzika više ne postoji.

-Strašno je to, jer je poznato da su i najveći mislioci verovali da je muzička umetnost ta, koja najsavršenije odražava harmoniju koja vlada u univerzumu i da je upravo ona oblik umetničkog izraza koji nas ljude približava Bogu. To nam je uskraćeno, jer živimo u bezbožnom svetu. Ali kako smo dovde dospeli? Građanska kultura koja se na našim prostorima razvijala od 19. veka pa nadalje, postojala je i tokom većeg dela 20. veka. Na primer, sedamdesetih godina 19. veka u Somboru je – kako znamo iz Zapisa tetke Žili Šandora Maraija – u svakoj kući se čuo klavir, a svaka građanka je naučila da ga svira. Muzika je bila kao dnevni zalogaj hleba. Tako je to bilo i u Subotici. Postojao je i još uvek postoji u gradu jedan sloj koji traži događaje klasične muzike, ali danas taj sloj ostaje bez manifestacija. Mislila sam da će, kad dođe do renoviranja sinagoge, koja ima odličnu akustiku, biti prilike da uživamo u nastupima velikih umetnika, onih koji definišu život klasične muzike u Mađarskoj i Srbiji. Međutim, kako se čini, za to ovde ne postoji apsolutno nikakva mogućnost, ali u isto vreme, sve vrste događaja koji negiraju muzičku kulturu, a koji nikakve veze nemaju sa muzičkom kulturom, nadležni predstavljaju kao muzičke događaje, a koji kao da ne znaju da je ovaj grad nekada imao i opersku trupu, a danas u njemu nastupaju Zorice Brunclik. Deo građana koji nisu zaraženi gadostima novokomponovane narodne muzike, jer su odrastali na klasičnoj/narodnoj muzici, nemaju šanse da igde budu publika. S druge strane, novokomponovana narodna muzika uselila se na glavne trgove i ima posećenost od nekoliko hiljada njih, što je dovelo/dovodi do degradacije kulturnog života grada.

Od dve stotine kanala, samo dva imaju ulogu posrednika kulture

Prema mišljenju istoričarke umetnosti, činjenica je da se, dok se nekada razjašnjavao koncept i okvir kulture i kulturnih programa, danas ove manifestacije konkurišu na isti način kao na primer, takmičenje u kuvanju. U takvim slučajevima se ne zna, sa kakvim pravom o organizaciji događaja odlučuje onaj koji razmatra prijave.

-Osnovni problem je u sledećem: čovek ima ljudski identitet, nacionalni identitet, verski identitet itd., ali se oni međusobno ne isključuju, već zajedno daju karakter osećaja samoidentiteta pojedinca. Kultura suštinski igra odlučujuću ulogu u formiranju osećaja identiteta, bilo da je u pitanju odnos pojedinca ili zajednice. U tom smislu, obrazovanje se ne manifestuje samo u negovanju nacionalne tradicije, jer pod obrazovanje spada mnogo toga. Narodna tradicija je jedan deo toga, može da definiše i mene kao pojedinca, a i da definiše zajednicu, međutim, procesi koji formiraju identitet, ne mogu se svesti samo na ovo – naglasila je Kaič.

Kako je navela, za to što smo ovde gde jesmo krivi i medije, pošto u kulturnom smislu samo dva od dvesta kanala imaju ulogu posrednika kulture, u svim ostalima dominiraju rijaliti programi, političko ispiranje mozga i kulinarske emisije. A i to takođe doprinosi činjenici da je potražnja ljudi za stvarnim kulturnim vrednostima često jednaka nuli.

-Drugi veliki problem je što je sada kultura pod istom lupom kao i drugi događaji vezani za ekonomski život. Kultura isto tako mora da konkuriše, da bi uopšte  mogla da se manifestuje i stvara, jer to danas nije prirodan deo očekivanja društva, jer dok je bilo tako, nije se tenderima odlučivalo za koje će događaje biti novca, a za koje ne. Pojam kulture je bio razjašnjen i imao je mesto u državnom budžetu. Danas, međutim, mora da se konkuriše i postavlja se pitanje ko je taj koji pri raspodeli sredstava odlučuje da li je jedna manifestacija kulturna ili ne. Na ovaj način na primer, razna takmičenja u kuvanju izjednačavamo sa kulturnim događajima, što je velika greška. Ove manifestacije treba organizovati iz sopstvenih sredstava, a ne oduzimati ista pravim kulturnim događajima. Sume namenjene za finansiranje kulture ionako su minimalne.

Malo dela, mnogo nagrada

Katalin Kaič je istakla da se dodela raznih nagrada često ne manifestuje u pogledu kvaliteta obavljene aktivnosti, a često i onaj ko dodeljuje nagradu nije iz istog kruga za koji se nagrada dodeljuje.

-U pogledu književnih nagrada, stručnjaci bi trebalo da odlučuju o dodeli istih, na primer oni koji se i naučno bave teorijom književnosti. Pristup „pisci međusobno“ je nepravilno rešenje. Ako postoji književno delo, onda o njegovoj vrednosti mora da odluči onaj koji može stručno da proceni da li dato delo zaslužuje nagradu ili ne. Pisci jedni drugima dele nagrade nakon čitanja dela jedni drugih, a ovo nije ispravan stav. Da i ne govorimo o tome da je broj naših pisaca u poslednje vreme sve manji. Što se tiče pozorišnih nagrada, tu je srećom situacija bolja, one ne dolaze u nenadležne ruke, jer su naša pozorišta i dalje institucije koje rade redovno i aktivno. Naši glumci svake godine igraju nekoliko uloga. Ponekad je čak i teško izabrati ko je tih petoro ljudi koji mogu imati šansu za Patakijev prsten u zamenu za njihovo dobro ostvarenje, jer nema ostvarenja koje ne zaslužuje nagradu. U žiriju su obično jedan režiser, pozorišni kritičar i novinar koji dobro poznaje pozorište. Međutim, kada su u pitanju književna dela, imam sumnje, tim pre što ovih dana izlazi veoma malo dela. Sve ukupno 3-4 izdavačke kuće ne izdaju onoliko dela koliko je nekada samo Forum izdavao. Mislim da je zamislivo da tako malo objavljenih knjiga ne sadrži uvek izuzetna dostignuća koja bi trebalo da budu nagrađena, tako da bi trebalo izbegavati nagrađivanje istih po svaku cenu – zaključila je Katalin Kaič.

Oršolja Šeregelj

Dr Katalin Kaič (Foto: szmsz.press)