Predsednik republike je u februaru uručio nagrade za više od 100 ljudi, među kojima su mnoge diplomate, akademici, lekari, sportisti, glumci i muzičari, a povodom Dana državnosti Srbije.

Samo tri osobe su dobile orden Karađorđeve zvezde prvog stepena, a među njima je bila i operska pevačica Vera Kovač Vitkai, koja je primadona opere Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, vokalni solista RTV Novi Sad i redovni profesor solo pevanja na Akademiji umetnosti Univerziteta u Novom Sadu. Primadona nas je primila u svom domu u Novom Sadu.

Dobili ste tokom života već nebrojene nagrade, počasti, priznanja, nagradu za životno delo – uključujući i Viteški krst Ordena zasluga Republike Mađarske, Orden Vuka Karadžića i još mnoge druge… Da li neko priznanje još može da vas iznenadi i obraduje?

-Zaista sam već dobila u životu mnogo nagrada, ali ova potonja je posebna i zbog toga što je bila veliko iznenađenje, uopšte nisam očekivala toliku čast. Bio je to veoma uzvišen, lep događaj. Bila mi je velika čast što sam tamo.

Rođeni ste u Beogradu. Kako je vaša porodica dospela tamo?

-Moj otac je tamo dobio posao u jednom mlinu. Stanovali smo na periferiji grada, jako smo se dobro tamo osećali, jer nas je srpska zajednica volela. Išli smo u šetnje, u bioskop, ali tamo gde smo živeli bilo je i šuma i livada, pa sam tamo stalno pevala. Imala sam nezaboravno detinjstvo. Onda je izbio rat i mi smo došli u Bečej. Prvo smo tamo živeli moja mama, stariji brat i ja, a posle je došao i moj otac.

Vaša porodica je imala bečejske korene?

-Moj tata je bio Bečejac, tamo su živeli njegovi roditelji. Ja sam imala osam godina kada smo se doselili u Bečej.

Kako ste uopšte počeli da pevate?

-Moja mama je uvek slušala peštanski radio, odrasla sam pored mađarskih pesama. Međutim, i ona je jako lepo pevala, pa sam sa njom pevala i ja. Pevanje mi je bilo sve.

Kada ste odlučili da ćete postati pevačica?

-Tada su u Beogradu u bioskopu gledaoci još sedeli za stolovima, mogli su popiti i sok, a i pogledati jedan film nekoliko puta zaredom. Muzički duo Jeanette MacDonald-Nelson Eddy gledali smo jedan i po put. Tada sam odlučila da ću i ja biti pevačica.

U vreme kada ste se vi preselili u Bečej, u tom gradu se vodio veoma ozbiljan muzički život. Kakve ste prilike vi dobili i ko vas je prigrlio?

-Ja sam išla u crkvu, tamo sam počela da pevam, a kantorova žena me je učila solo pesmama. Mogla sam sve da otpevam svojim širokim vokalnim opsegom. Nastupala sam na tri scene u gradu, pevala operete, mađarske pesme, nastupila u predstavi. Kada je otvorena muzička škola, upisala sam se na klavir. Kasnije sam tu i predavala šest godina, kada je otvoren odsek za pevanje.

Da li je istina da ste biciklom išli u Novi Sad da se upišete u muzičku srednju školu?

-Istina je. Naime, to je bio muški bicikl i to sam vozila kaldrmom, jer tada nije bilo asfaltnih puteva. Ali sam morala da iščekam ovu priliku, jer su moji roditelji morali prvo da iškoluju mog brata, a posle toga sam mogla ja da dođem na red. Sačekala sam ga, pa sam tri godine kasnije krenula u srednju školu, a do tada sam radila.

Talenat ste imali, a kakve su vam bile mogućnosti?

-Talenat je samo jedna polazna tačka, potrebno je mnogo rada, odricanja, požrtvovanosti – bez toga ne možete ostvariti svoje snove. Suočavala sam se sa mnogim preprekama tokom karijere, morala sam da se borim i za to da bih mogla da učim da pevam. Laringolog je rekao da imam dijamant u grlu, ali su mi u Novom Sadu za dve godine toliko uništili glasne žice, da je od četiri oktave jedva ostalo nešto. Htela sam da promenim profesora, zbog čega sam izbačena iz škole, pa sam otišla u Suboticu, gde sam učila solo pevanje i pedagogiju. Profesorka Irma Šifliš mi je povratila glas. Mislila sam da je preda mnom kapija sveta, ali sam se zaledila. Otišla sam u Bečej da predajem, jer sam mislila da neću postati pevačica. U međuvremenu sam u muzičkoj školi stalno pevala, kao i kod kuće, slušajući radio, kada sam imitirala Mariju Kalas i Renatu Tebaldi. Udala sam se, dobili smo dete i imali prelepu kuću u centru Bečeja. Ali me je gonila želja da pevam na sceni. Otišla sam na turneju sa radijom, tako sam i dobila prvi posao na njemu – na statističkom odeljenju. Tada sam rekla mužu da ću u septembru ići u Novi Sad kao podstanar, jer želim da nastavim studije u Beogradu. Radila sam na radiju, putovala na Muzičku akademiju u Beogradu, učila, vežbala i sa čežnjom šetala ispred Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu.

1961. godine sam prebačena na odeljenje klasične muzike kao urednica. Od te male plate sam morala da platim profesora pevanja, putovanja, studije, pa sam tezgarila – pevačke večeri su dobro plaćali. Moja porodica me je svesrdno podržavala, moja mama je čuvala našeg sina 3 godine, do tada sam ja završila akademiju. Od preseljenja u Novi Sad je trebalo 11 godina da dospem u operu, gde sam 1971. godine karijeru započela odmah sa velikim ulogama, tada već sa magistarskim zvanjem.

Kao sopran ste imali devedsto trideset i dva nastupa i bili ste jedna od najistaknutijih jugoslovenskih pevačica Verdija i Pučinija. Da li imate neku omiljenu ulogu ili nastup?

-U svakoj ulozi sam se pronašla, sve sam ih volela, osim Prodane neveste. Kada razmišljam o nastupima, onaj u Atini je bio nezaboravan. Grčka nacionalna opera je bila prepuna ogromnih fotografija Kalasove, koja je bila moj uzor. Bilo je strašno tamo kročiti na scenu, na istu onu na kojoj je i ona pevala. Na probi nisam mogla ni glasa da pustim, imala sam strašnu tremu. Ali je Madam Baterflaj bila ogroman uspeh i neću to zaboraviti dok sam živa. Stajali su u redovima za autogram. Jedan mladić me je zamolio da napišem svoje ime u njegovu svesku pored imena Đulijete Simionato, jedne od najslavnijih operskih pevačica na svetu, jer je mislio da ja jedina to zaslužujem.

Jako mnogo ste radili. Može li se reći da ste bili radoholičarka?

-Jesam to bila. Ali ako čovek ne voli svoj posao, to sve ne vredi ništa. Porodica je zbog ovoga često bila u pozadini, moja ćerka je često plakala kada sam morala da otputujem. Puno sam putovala po svetu, a nju sam morala da ostavim kod kuće, jer je to od mene zahtevao moj posao. Nikada nisam otkazala nastup i uvek sam bila spremna. Imala sam sreće jer me je moj suprug u svemu podržavao, bodrio, bio na svakom mom nastupu, snimao ga i posle smo ga analizirali.

Pored glasa, scena traži i telo i memoriju. Kako to sve može da se održava i neguje?

-Potrebna je velika disciplina i jaka podrška porodice. Ja sam posle predstave uvek išla pravo kući. Nisam nikada pila dok sam radila. Jako sam puno vežbala, jer i glasne žice moraju da se drže u treningu. Ja sam svakog bogovetnog dana pevala skale, jer je moje poimanje bilo da ako to izostavim jedan dan, primetiću promenu drugog dana, sledećeg moj muž, a četvrtog i publika. Stalno sam i džogirala, a na fakultet sam išla biciklom, dok su moji učenici išli taksijem. Bitna je i fizička kondicija, uvek sam vežbala, do dana današnjeg se svakodnevno krećem. Iako već nisam baš mlada, u novembru sam napunila 91 godinu.

Uvek ste smatrali važnim da i decu naučite da vole operu.

-Da, odlazila sam u osnovne i srednje škole, na časovima muzičkog sam im objašnjavala pevanje, rado su me slušali. Učila sam ih skalama, ispričali su mi priče o operama, čak su i plakali na Madam Baterflaj. Ja sam vaspitavala publiku. Nažalost, danas se više ne bave ovim, ovakve muzike već ima malo i na radiju.

Bilo vam je veoma važno i da pevate dela mađarskih autora pred srpskom publikom, a srpske pesme mađarskoj publici. Zašto vam je to bilo toliko važno?

-Umetnost spaja ljude, a trudila sam se da predstavim i mađarsku i sprsku muzičku kulturu. Uvek sam pre toga objasnila o čemu se radi u pesmi. Jedna od omiljenih pesama mi je Jene Huska, Kraj septembra, joj što ga volim… Dešavalo se  to da dok sam pevala mađarsku pesmu, publika me izviždala, a ja sam okrenula glavu, te im držala mikrofon, a na kraju sam dobila aplauz. Ovo je trebalo izdržati i dostojanstveno podneti.

Da li je bilo situacija kada ste morali više da se borite zato što ste Mađarica?

-S ovim sam se mnogo puta suočila. Zato nisam mogla da budem pevačica u Beogradskoj operi, a bilo je i trenutaka kada sam samo zbog porekla dobijala drugi stepen neke nagrade. Uvek sam bila ponosna na svoju nacionalnost.

Dugo ste predavali. Osim stručnog znanja, šta ste još smatrali važnim da prenesete?

-Predavala sam 18 godina i prvenstveno sam svoje učenike vaspitavala da budu vredni i tačni. Kašnjenje nisam tolerisala, jer jedan umetnik ne sme da kasni, pa ni kašnjenje na čas nije dozvoljeno. Ako jedan pevač nauči da koristi svoj glas, onda samo na to treba da pazi da prenese osećanja publici – to je suština muziciranja, da se peva iz srca.

Da li je postojala neka uloga koja vas je posebno emotivno pogodila?

-Da, Madam Baterflaj. Kada sam učila ulogu, mesec dana nisam mogla da otpevam oproštajnu ariju bez plakanja, toliko sam doživela scenu kada se Ćo-Ćo-San oprašta od svog sina pre nego što izvrši samoubistvo… Moj sin je bio taman toliki, koliki i sin junakinje… Moj suprug me izvukao iz ovoga, rekavši da pevam tako, da publika plače umesto mene i na kraju je tako i bilo…

Kako živite kao penzionerka?

-Mene je jako pogodio korona virus, tada sam prestala da pevam. Nedostaje mi umetnost, ali me đaci ipak ponekada posećuju za pomoć i podršku. Ja sam domaćica, kuvam ponekad spremam, odmaram se, čitam novine, rešavam ukrštene reči, šetam psa, kartam se s mužem, idem kod komšija, idemo u pozorište i na koncerte, ali ne pevam više. Još uvek imam glas, ali nemam više volje da vežbam. Ispevala sam se ja, pošto sam i sa 80 godina još nastupala.

Šta vama znači muzika?

-Lek za dušu. Kada slušate muziku, ne možete razmišljati ni o čemu drugom. Čovek se kroz nju ponovo rađa.

Roža Feher

Vera Kovač Vitkai u jednoj od svojih mnogobrojnih uloga (Foto: jugozvuk.blogspot.com)