U našem jeziku poznat je glagol iznajmiti, imenice najam, unajmljivanje i iznajmljivanje, ali možemo pomenuti i imovinu za iznajmljivanje, glavnog i pod-zakupca. Štaviše, u potonje vreme može se čuti i za iznajmljenu, to jest, surogat majku. Međutim, sa pojavom koja se desila u Srbiji u decembru, a prema svemu sudeći i ranije, nismo bili baš upoznati. Očigledno moramo da se naviknemo da upoznajemo sve novije pojmove tokom anketa u vezi sve češćih izbora ovde, jer smo sada od „bugarskog voza“, stigli do plaćenih birača. Do onih nesrećnih ljudi koji za sitniš glasaju – čak i u inostranstvu.

Uvozni birači

17. decembra prošle godine prvi put smo morali da se suočimo sa činjenicom da se građani, koji su i stranci i ovdašnji, do biračkih mesta prevoze karavanima autobusa, budući da je institucija dvojnog državljanstva dobro poznata stanovnicima republika bivše Jugoslavije, koje su sada nezavisne države. Većina ljudi koristi ovu priliku. Nama, Vojvođanima takođe ne treba govoriti o prednostima pasoša ili lične karte koje izdaju susedne države. S obzirom da su većina susednih zemalja članice Evropske unije, pa takva putna isprava na primer, nudi mogućnost zaposlenja u EU. Mnogi moji poznanici i prijatelji koji nisu Mađari, otišli su na rad u Nemačku i Austriju sa mađarskim ili hrvatskim pasošima, na primer. Naši „sugrađani na privremenom radu“ – kako su tada zvali gastarbajtere – sa srpskim pasošima, sada su u tom pogledu u manjini.

Ali šta je sa bosanskim građanima koji su glasali u Beogradu prošlog decembra? Oni koji su desetinama autobusa došli u prestonicu svoje nacije da glasaju na lokalnim izborima? Oni koji imaju stvarne ili fiktivne adrese u Srbiji, to jest i u Srbiji? Šef države je u vezi sa tim dao zanimljivu izjavu: „Imate adresu u bosanskoj Republici Srpskoj i u Novom Sadu? Pa šta?“ Pravno dakle nema problema. Možemo se baviti pravom, ali je teško polemisati sa nekadašnjim najboljim studentom Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu – koji sada prosuđuje u svojstvu predsednika države. Birači na „privremenom radu“ znali su koji redni broj treba da zaokruže. Njih su domaćini u grupama, organizovano vodili ili odvozili na biračko mesto, ali im je ova nedelja u decembru ipak ostala u sećanju kao jedan lep izlet u Beograd. A ni materijalno nisu prošli loše: ne da su dobili ručak, već su dobili i dnevnicu, a i put je bio besplatan.

„Nije dozvoljeno“

Samo Evropa, Evropska unija i stručno telo koje istražuje regularnost izbora pod nazivom ODIHR, imali su komentare i primedbe, koje su formulisali stručnjaci i uvrstili u dokument, koji je potom postao odluka Saveta Evrope. Kao kandidat za članstvo u EU, Srbija treba da prihvati (prihvati, primeni) jasne predloge iznete u njemu. U Beogradu, pak, izgleda ne razumeju šta žele evropski stručnjaci. Kao da državni vrh ima problema sa tumačenjem. Naravno, ni opozicija nije jednistvena, ne može da se ujedini i da zajedno izađu na eventualno ponovljene izbore u prestonici. Nema čak ni dogovora da li da se kandiduju u anketi koja je raspisana po sadašnjim pravilima…

Premda ima mnogo problema, mnogo okolnosti koje Evropljani nazivaju „nedozvoljenim“, budući da nezavisnost štampe, aktivna uloga šefa države u kampanji, nejednakost mogućnosti, jesu pitanja na koja ne postoje smisleni odgovori. Štaviše, predsednik države je na nedavnom kampanjskom skupu ponizio svoje pristalice koje su aplaudirale: „Ako moje ime nije na listi, ko će za vas glasati? Postavite sebi ovo pitanje!“

Onda je eksplodirala bomba, pošto je na desetine hiljada meštana Male Krsne, naselja blizu prestonice, prevezeno u Beograd, gde su im po prijavi adrese uručena dokumenta, te tako mogu – s pravom – da glasaju kao stanovnici prestonice na predstojećim lokalnim izborima u Beogradu. I glasaće, pošto znaju i čije ime treba zaokružiti.

Import i eksport

„Preseljenje“ birača se stoga nastavlja. U Smederevu, znaju da je deo stanovnika sa pravom glasa upućeno u Beograd, a drugi deo u Veliku Planu. Po istoj osnovi. Po važećem pravnom sistemu to se smatra falsifikovanjem dokumenta, ali koga briga za ovu sitnicu? Štaviše, moćnici verovatno su otkrili tu izvesnu zlatnu žicu u kokošijem izmetu. Osim o uvozu birača, može se razgovarati i o izvozu. Prvo, birači se mogu prevesti iz Beograda u Republiku Srpsku, koju priznaje samo Srbija, jer ima dosta punoletnih stanovnika koji su odatle izbegli ili se preselili. Onda se i glasački izvoz može poboljšati: možemo i da transportujemo plaćene birače u druge susedne zemlje. (Nesrećni) građani preuzimaju ovaj zadatak za do 17 evra dnevno. Sve što treba da se uradi je da se sredi potrebna dokumentacija, a državni organi, policija i opštinske službe učiniće to bez pogovora. Etika, moral, zakoni, ovde ne igraju nikakvu ulogu. I ovo je rezultat sadašnjeg zlatnog doba.

A Evropa može slobodno da se brine i prihvata preporuke. Koga briga?

Tačnije: Pa šta?

Beogradska Arena (Foto: n1info.ba)