Svet se mnogo promenio otkad ste, dragi čitaoci, uzeli u ruke poslednje izdanje Čaladi Ker-a. Mnogo se promenilo i u matičnoj zemlji, a i ovde kod kuće.

Održani su mađarski parlamentarni izbori, na kojima je Tisa odnela ubedljivu pobedu, a shodno tome, vladajuća stranka Fides je pretrpela istorijski poraz. A sve to tako, da su birači na birališta izašli u zapanjujućem broju: 79,67 posto onih koji imaju pravo glasa. Prema konačnom rezultatu, Tisa će u mađarskom parlamentu imati sto četrdeset i jednog predstavnika, Fides pedeset dva, a Pokret Naša domovina šest predstavnika.

I iako su mnogi bili zabrinuti da ako se rodi ovakav rezultat, Fides neće lako predati vlast, sve je prošlo iznenađujuće brzo i glatko već to veče kada je bilo glasanje: brojanje glasova je bilo u punom jeku, čak ni obrada nije bila previše visoka kada je Viktor Orban izašao na binu i objavio da čestita Tisi na pobedi.

Posle ovoga, u Budimpešti i mnogim drugim gradovima, počelo je pravo narodno veselje: gomila je ispunila ulice, pevajući, svi su bili okupani radošću. Barem onaj deo građana koji se nadao pobedi Tise. Među njima je bio zapanjujuć broj mladih ljudi, u dvadesetim i tridesetim godinama, o kojima se od kuće, sedeći ispred ekrana moglo utvrditi sledeće: njihova potpuna socijalizacija odvijala se pod vladom Fidesa, praktično nisu poznavali nijedan drugi sistem sem Orbanovog.

I izgleda da im ga je bilo dosta.

Razloge će analizirati učeni umovi tokom mnogih narednih meseci. Elementi kampanje biće pažljivo ispitani, ispitaće se šta je ljudima bilo prijemčivo, a šta manje, šta je „funkcionisalo“, a šta nije. Jedno je sigurno, a to je da su ljudi bili užasno siti stalnog zastrašivanja i mržnje. Toga, da su ih oni na vlasti stalno upozoravali da ako uzde vlade ne ostanu u njihovim rukama, Mađare čeka krv, siromaštvo i smrzavanje, dok su građani videli da je funkcionisanje države propalo na svakom nivou ili je barem blizu propasti.

I bili su siti toga, da se Orbanova vlada, pozivajući se na „nacionalni interes“, posvađala sa praktično svim njenim saveznicima, tako da u zemlji koja je nekoliko puta kroz istoriju trpela rusko ugnjetavanje, sada moskovski špijuni šetaju gore-dole, a sa skoro svakog bilborda koji postoji, na građane se sliva čista mržnja. Mala deca su u strahu pitala roditelje kada će početi rat i kada će umreti, jer su to videli na plakatima i reklamama.

Mađari su miroljubiv narod. Žele da žive u miru i spokoju. I ako je moguće, žele da se razvijaju. Takođe žele dobro da žive, putuju, budu srećni, vole, po mogućstvu slobodno – baš kao što to čine sinovi i kćeri mnogih drugih naroda širom Evrope.

Da, i u Mađarskoj ima ljudi, i to ne malo, koji su verovali da Nemci već gladuju, ali je većina njih primetila da druge zemlje, gde Orban nije na vlasti, ne šalju ljude na front u dugim redovima. Naime, tamo postoje normalne škole, sa normalnim obrazovanjem, pristupačnom medicinskom negom, dobro organizovanim javnim prevozom i onom vrstom mira kakav Mađari nisu dugo imali.

Kao što smo i predvideli, i 13. aprila je izašlo sunce. I život je tekao dalje. Do sada je i plakata sve manje, sve više pravih vesti se pojavljuje u javnim medijima i uopšteno, za sada, radost još uvek traje.

Peter Mađar, predsednik Tise, nije ni sačekao da bude zvanično postavljen za premijera, već je stalno objavljivao ko će biti ministri Tisine vlade, ko će dobiti koji resor, a kandidati za ministre su se odmah bacili na posao, pregovarali i koordinirali kako bi Mađarska što pre mogla da pristupi zamrznutom finansiranju Evropske unije.

Forinta se vinula u visine kakve nisu viđene godinama. Tužilaštva su počela da istražuju slučajeve koji su godinama pažljivo izbegavani, fokusirajući se na ljude za koje se ranije verovalo da su veoma moćni.

Fidesovo carstvo se srušilo. Oni, za koje je, čak i pre samo nekoliko nedelja, jedna zemlja verovala da su nedodirljivi, više nemaju nikakvu moć zastrašivanja.

A Peter Mađar je uradio još nešto: pozvao je predsednike mađarskih partija u Rumuniji i Vojvodini kod sebe. Čak se i zajednički fotografisao sa Hunorom Kelemenom, liderom Demokratskog saveza Mađara u Rumuniji, za svoju Fejsbuk stranicu, ali je saopštenje izdato o tom sastanku bilo prilično oštro. Balint Pastor, lider SVM-a je gore prošao. Čak nijedna zajednička fotografija Pastora i Mađara nije objavljena na društvenoj mreži tada budućeg mađarskog premijera. Samo jedna stroga izjava, koja jasno stavlja do znanja da „naša mađarska braća i sestre u Vojvodini mogu i dalje računati na podršku matice“, sačuvaće stečena prava i nastaviti dalje jačanje mađarsko-srpskih odnosa. Međutim, Pastoru je takođe jasno stavio do znanja da očekuje fundamentalne promene u transparentnosti i efikasnosti korišćenja resursa matične zemlje, i neće prihvatiti da „mađarski mediji u Vojvodini, koji rade uz podršku matične države i koje kontroliše SVM, emituju isključivo Fidesovu propagandu“. I možda najozbiljnije: obećao je da će njegova vlada ispitati korišćenje subvencija iz matične zemlje unazad deset godina, kao i izborne zloupotrebe do kojih je došlo u vezi sa glasanjem putem pošte.

Posle svega ovoga, Balint Pastor i SVM ne mogu da urade jednu stvar: ne mogu da misle da sve može da se nastavi kao što je bilo.

Neka promena mora da započne i u mađarskoj zajednici u Vojvodini.

Pitanje je, ko će je predvoditi.

Peter Mađar i Hunor Kelemen (Foto: marosvasarhelyiradio.ro)