I bi Evrovizija. Bila i prošla.

Na stranu pesma Srbije, može da se dopadne ili ne, stvar ukusa.

Ali da nastavimo seriju o zatucanosti, kanda.

Krajnje nebitno da li se nekom cela priča dopala ili nije. Interesantno da su Evroviziju mnogi gledali, bilo da bi je napljuvali, što svake godine rade, neki iz puke radoznalosti, a bilo je i onih koji je godinama gledaju i prate šta se to menja na tom polju.

Međutim, komentari na društvenim mrežama su me samo podsetili zašto smo i kako dogurali dovde. Dok smo sami sebe najviše napljuvali (ko je rekao digresija? ko je rekao autošovinizam?), naravno busajući se u prsa sa srpstvom (ne, nije, srBstvo, to je nepravilno), branile su nas komšije Hrvati, kojima je naš žiri, valjda iz straha da vožd nešto ne zameri, dao 0 poena. S druge strane, narod im je dao 12. Dakle, vlast i narod, dve stvari. Očito je svima dosta šovinizma.

Opet da utvrdimo, nije uopšte naša pesma u pitanju, pa se u analizu iste neću ni upuštati. Ali tih zatucanih komentara uglavnom onih koji slušaju Cece, Pece, Mece i ostalu gamad (gamad zbog svega što predstavljaju, ne zbog muzike), retko možete naći bilo gde drugde. O polupismenim botovima, verovatno plaćenim za to, nećemo ovaj put.

Ali…

Time što nekog mrzite, ne dokazujete da sebe i svoje više volite. Samo dokazujete da za ljubav, a prvenstveno prema sebi, zapravo niste sposobni, koliko god sebe zavaravali.

Dakle, da ponovimo gradivo: možete nekog da ne volite, da vam se ne sviđa, da u vama budi neke negativne emocije, ali da mrzite, to baš i ne morate. Isto kao što svoje negodovanje možete da izrazite i na civilizovan način, bez pljuvačine i ogavnih izraza koji više govore o vama, nego o onome o čemu ste pokušali da se izrazite. Frustracije možete i na drugi način pobediti.

Neću se sada upuštati u analizu Evrovizije, jasno nam je svima da je ona već godinama unazad izgubila smisao koji je imala. Ali da mržnja kojom su nas decenijama hranili i pojili ne prestaje, to je više nego očigledno. Kao što je očigledno i to, da je ta mržnja zapravo režimska indoktrinacija i da sa „običnim“ narodom veze nema, kom je ionako svega dosta, i tamo i ′vamo. Čak nije više bitno ni gde je to tamo, a gde ′vamo.

U ovim sirotim, rasutim državama, primenjeni su potpuno pogrešni modeli, oni nacionalistički, i to one vrste koji udaraju po najnižim žicama i primenjivi su samo na glupim i neobrazovanim ljudima. Dakle, mržnja rađa samo mržnju. Ništa drugo. Isključiva je. A patriotizam je nešto sasvim drugo. Ljubav nije isključiva. A ljubav i mržnja ne idu zajedno. Nikako.

Bodri svoje i kada ti se baš ne dopada, i kada nije u tvom domenu komfora. Nije sigurno da sve što je van tog domena ne valja. Mi nažalost imamo veoma ružnu naviku da pljujemo sve živo što se nama lično ne dopada, bez ikakvog davanja šanse da pokušamo to da sagledamo iz nekog drugog ugla. A to je sve zbog toga što su nas u mozak tucali decenijama i što smo navikli da gledamo samo svoje dupe, ne gledajući širu sliku skoro nikada. Naravno, govorim o velikoj većini, ne odnosi se na sve. Ali to valjda nije potrebno posebno objašnjavati, jer će ovo o čemu pišem shvatiti upravo ti „ne svi“.

Ovde je na snazi primitivni nacionalizam, koji negira sve ostalo i koji nikakve argumente nema. To je taj režimski narativ, koji je podobro uspeo da uništi skoro sve u ovoj našoj državi. Nisu argumenti bitni, postoji narativ koji MORA da se primenjuje, te tu nikakve rasprave nema. Ako neko krene sa argumentima, samo primeni taj bezglavi i bezrepi narativ i sve je ok. Nije ok.

Uz taj primitivni nacionalizam spada i gore pomenuta mržnja, jedna krajnje demonska doktrina, kojom se u stvarnosti najlakše vlada. Uništiš obrazovanje, zdravomisleće ljude skloniš na ovaj ili onaj način i eto ti recepta za vladanje. Objasniš ljudima da nas svi mrze i da mi treba njih da mrzimo. E sad zašto i kako, to uopšte nije bitno. Primeni se dobro poznati narativ, podeli se par hiljada i to je to. Međutim, na kraju priče, ne možeš da objasniš zašto smo ostali sami. Ali to tvoje glasačko telo ni ne zahteva od tebe.

Evo plastičnog primera za to.

Penzioner si, dobijaš više nego bednu penziju, uđeš u prodavnicu i shvatiš da jedva nešto možeš da kupiš, radio si pošteno čitav svoj život. Ali onda izađe neko, objasni ti da to tako treba i ti i dalje glasaš za njega i dižeš ga u nebesa. Prenebregneš i to što ne možeš da platiš račune od pošteno zarađene penzije, da nemaš skoro ni za hleb, prenebregneš sve i nastaviš da glasaš za tog istog koji ima narativ sa početka priče. I ko je onda tu ispao glup? Pa, nije teško sabrati dva i dva.

I ono najgore. Negde usput smo prestali da slušamo decu. One koji dolaze, koji imaju šta da kažu. I tu smo napravili neviđenu grešku. Zato što nam mladi naraštaji govore mnogo toga, samo što smo zaboravili da ih slušamo, srećom, opet ne svi. A govore nam već godinama, da žele da žive u jednoj drugačijoj zemlji, u kojoj ne vlada mržnja na svim nivoima. U kojoj možeš da se krećeš slobodno ulicom, da ne moraš da se plašiš da će neko da te prebije, u kojoj možeš da izraziš i drugačije mišljenje ili da izgledaš drugačije, kao i da navijaš za neki drugi sportski klub i moglo bi se do sutra nabrajati, ali znate na šta mislim.

I naš jedini zadatak je da im u tome pomognemo. Da svi zajedno pokušamo da izlečimo ovu našu sirotu, mržnjom zatrovanu državu. A trebaće nam vremena, to je verovatno sada svima jasno.

I nemojte mi sad krenuti s onim, nije ni drugde bolje. To je taj tupavi narativ.

Mi treba da krenemo od sebe, kao što i sam čovek ne može da menja nikog drugog osim sebe. Kada svoje dvorište očistiš, kada sebe pročistiš, onda ti se i perspektiva menja. Naročito kada se oslobodiš tvrdokornog mrzilačkog stava, koji uništava i tebe i sve oko tebe, samo kada u njemu ogrezneš, više to i ne primećuješ. Mržnja je rušilačka emocija. Ruši i ono dobro i ono loše u nama, ruši sve. Mržnja je trajno stanje uma. I mnogo je više od ljutnje.

I dok se nje ne oslobodimo, nema nam izlečenja. Tek kada osvestimo da time što drugima želimo zlo, nama neće biti bolje, krenućemo putem nečeg boljeg.

A sudeći po svemu, bojim se da nam je taj put još uvek negde zagubljen u šumi i debelo je zarastao u korov.

Vreme je da uzmemo motike u ruke.

Srbija, Pesma Evrovizije 2026. grupa Lavina (Foto: youtube/Eurovision 2026, screenshot)