Ljudi često svoju nemoć i slabost karaktera izražavaju onim „neću da se svađam“. Zato su mi nekako uvek bile draže osobe koje znaju i emotivno da se izraze, možda prasnu, ali znaš na čemu si.

Ima jedan odličan izraz bosanski „mlohava ćuna“. E to je valjda nešto najgore što može da vas zadesi u bilo kom obličju. Sve što možete da zamislite pod tim izrazom, jeste. I gore.

Zamislite na primer državnika sa nekim gadnim kompleksima i još gorim dijagnozama. E, to je taj, da…

Takvi ljudi imaju nepresušnu potrebu da leče svoje komplekse. Problem je kada dospeju na čelo neke države, nikog ja ne imenujem, ima ih podosta ovih dana.

Prvo imamo jednog potpuno sumanutog lidera, koji i kada shvati da je njegovo vreme prošlo, jednostavno neće to da prihvati i u padu sa trona, napravi još jedno tri stotine budalaština, ali koje pogađaju svet ceo. Čovek je odvalio neke od najvećih gluposti u istoriji politike, ikada.

O kontroli oružja

„Štagod da uradite – oružje, bez oružja – nije važno. Ima ljudi koji su psihički bolesni. I oni će da izađu iz pukotina. I oni će uraditi stvari za koje ljudi nisu ni mislili da su moguće.“

Onda s druge strane, opet na prvom mestu imate jednog opasnog baju koji ledi pogledom. Onako, slovenski James Bond. Zeznut do daske, ne treba mu se zamerati. Bivši agent jedne od najvećih i najstrašnijih špijunskih agencija na svetu. A i vodi prilično divlji soj, tako da mora nekad da bude i strog. On izjavljuje druge stvari. Na primer:

“Ja sam najbogatiji čovek, ne samo u Evropi, već u celom svetu. Ja sam kolekcionar emocija.”

Pa, ja nisam sigurna da ova dvojica ikako mogu da se sporazumeju. Mislim da je iz njihovih izjava to veoma jasno. Ovaj Ledeni pokušava da bude fini, ali stvari izmiču kontroli, jer je onaj prvopomenuti odlepio totalno. Što bi naš narod rekao.

 Onda imamo jednog veoma čudnog lika, koji je poznatiji po nekim tračevima nego po svojoj neverovatnoj diplomatiji i političkoj mudrosti. Ali, može se razumeti, čovek ima određene psihičke probleme (doduše, koji od pomenute trojice nema?), pa se nekako ni ne meša u neki veliki fajt. Stoji po strani i pati za dominantnom ženskom figurom, bila to majka, bilo štagod bilo.

 On ima ovakve izjave tipa, “više volim ilegalne migrante iz Gvineje i Obale Slonovače, nego bande iz Ukrajine i Bugarske”.

Savetovao mu jedan kolega da proveri mentalno zdravlje. Šta dalje reći. A i mogao bi kako stoje stvari, doduše, svi oni bi mogli.

O ovoj dvojici diktatora na severu je valjda sve rečeno. Ko nije do sada ukapirao, pa ne znam kad će.

Ali se ne može sporiti da se drže, grade neke velelepne građevine usred ovog svetskog čuda, jer jeste to, na više nivoa, da se vidi to, lepo. Ne sitno, nego na krupno se sve radi. Ceo svet grca, bukvalno, nas to ne interesuje. Mi se obahatili.

Onda, ima tu i par dama. Doduše, jedna je tu negde, da ode u zasluženu penziju, ali sve se nešto priča da još uvek ima prste u svemu. Čas ide, čas ne ide, đavo će je znati.

Ali je ta drmala Evropom samo tako. Baš je drmala. Na primer:

Ona je jednom prilikom izjavila, da će se ovim što nas je u jednom trenutku zadesilo, zaraziti 60 do 70 posto populacije dotične zemlje o kojoj je ovde reč. I tačka. Rekla žena, ispostavilo se da nije isključeno da nije u pravu. Doduše, na momente je malo naci, što baš i nije neka velika diplomatija, ali dobro, poznati su po tome što misle da su viša bića. Glupost totalna, usput budi rečeno.

E, onda, imamo mi i kraljeve i tako to plemstvo, oni se baš puno ne pitaju, ali tu i tamo ipak opletu, povampire se i naprave malo reda, misle oni. Eh, ali tek takvi imaju izjave za medalju, jer isto kao i prethodni, misle da su bogomdani.

Na primer, oni imaju zapravo dva vođstva, strašno. Mi ni sa ovim jednim ne znamo da se izborimo. Siroti ti ostrvljani.

No, dama već u ozbiljnim godinama je imala, po mom skromnom mišljenju, neke od najboljih izjava ikada. Pa da se podsetimo:

„Ne mogu vas odvesti u bitku. Ne dajem vam zakone niti pravdu, ali mogu učiniti nešto drugo – mogu dati svoje srce i svoju odanost ovim starim ostrvima i svim narodima našeg bratstva naroda. ” 

Ovo uopšte nije naivna izjava. Ovo je izjava koja ako ima imalo pripadnosti bilo čemu u vama, deluje. Pazite, gospođa je ozbiljan političar, a kažu i član određenih ozbiljnih loža. Da ne ulazimo sad uopšte u rasprave, kako je moguće biti konzerviran zadnjih 30 godina, no dobro. Genetika.

Zatim u istoj toj zemlji imamo isto tako interesantne izjave, ali iz onog drugog doma ostrvskog.

Davalac izjave je nekadašnji novinar. Par puta je bio otpušten i:

“Nikada ga nisu zanimali tačni podaci, voleo je skandale, jer za njega novinarstvo je bilo politička platforma”.  

Znači, još jedan ego – manijak. Pa divota. Otkud ih toliko na gomili u isto vreme, da se čovek zaista zapita.

Onda, ne smemo zaboraviti, da imamo i jednog finog gospodina, koji pre svake izjave novinarima, namešta kosu. I besprekorno je obučen. Deluje malo kao mafioso, ali ko će ga znati tamo u tim njihovim krajevima, sve je moguće. To je kod njih nekako deo tradicije, ne?

Taj isto ima interesantne stvari da izjavi:

“Svet informacija takođe je bio pogođen pandemijom, ali je potvrdio da je u stanju da bude na usluzi građanima. Dokazali su svoju sposobnost suprotnu od fabrike lažnih informacija. Profesionalna i objektivna informacija je bila priznata od strane građana.“

Pa sad, ako vi možete, protumačite. Dajem vam materijal za razmišljanje.

Imaju oni i zeznutog premijera. Taj je mutan kao sam Dunav. Nit se zna da li mu je diploma prava, niti šta je radio baš ranije u detalje, mnogo se toga ne zna. Ali zna da uvali takvu izjavu da udari direktno u najtanje strune:

„Ova zemlja s pravom očekuje novu vladu i novu politiku. Ovo će biti vlada za promene”.

Dobro, znači barem oko nečega su se složili, idemo dalje.

Nisu nikako za potcenjivanje ni oni sa druge strane sveta. Ti su baš onako, shvatili komunizam naopako. Jedan od njih deluje, kao da je na nekim teškim drogama povremeno. Mada, ko će ga znati, nije ni to isključeno, iako je vlast sasvim dovoljno opojna. O njemu treba znati da je ono Vrhovni opravdano. Čovek ima ozbiljan problem sa egom. A vodi državu. Podseća me to na nekog, ali ok, idemo dalje.

Onda kažu da mi ne razumemo ovde tu kulturu, mislim mi, s ove strane sveta. Pa kako da razumem da neko pozove svoje na razvoj naprednijeg nuklearnog oružja i izjavi onako najjavnije da je jedna od najvećih svetskih sila, (ujedno i jedna od najluđih, a to ume da bude fatalna kombinacija, prim.aut.), njihov najveći neprijatelj.

Pa, ja ne znam da li to može drugačije da se shvati, nego da je čovek napola, ako ne i skroz lud. On je direktno pozvao na razvoj opreme koja uključuje hipersonično oružje, interkontinentalne balističke rakete, špijunske satelite i dronove.

Pa valjda je svima jasno da ga mir ne zanima.

No, ima u tom delu sveta i umerenijih. Ovaj kog drugog pominjem je finiji, onako, jeste se uzverao komunističkom lestvicom najviše što je mogao, ali je ipak ukinuo idiotsku politiku jednog deteta u toj zemlji. To valjda treba da se računa kao nešto pozitivno. Mada to ne sme da zavara.

Taj je poručio vojnicima da budu u stanju visoke pripravnosti i pozvao ih da budu apsolutno lojalni, apsolutno čisti i apsolutno pouzdani.

Bogami, to nije izjava koju olako treba shvatiti. Pogotovo što dolazi sa takvog mesta i iz takve zemlje. Ogromna je, stvarno.

Ima tu još par njih, ali bi bilo previše da ih sve odjednom pomenemo. I ovako, svi na gomili, deluju zaista zastrašujuće. Kako je moguće da su se baš svi našli u isto vreme, na istom mestu?

I tako, dok se ovi pomenuti dogovore, a kao što pomenuh, ima ih još, ne bi bilo dosta petnaest strana da se svi pomenu, pa treba i na njih računati, na neke više, na neke manje.

I u svetlu svega ovoga, zapita se čovek. Ima li ikada šanse da svetom zavlada mir? Možda, mada ne skoro. Kada ljudi jednog dana shvate šta je ono što je najvažnije, a da to nije novac. Jer novac ti ne može dati život, slobodu, one najbolje stvari koje se samo osetiti mogu, kupiti, ničim. Dok se to ne dogodi, polariteti se ne ukinu, ljudi ne prestanu da misle samo i isključivo na sebe, teško će biti ikakvog napretka na polju zdravog razuma.

Jer, posle svega, da li se može zaključiti da je ova planeta jedno normalno mesto? Iako nam je sve dala za jedan divan život. A mi smo skoro sve iskoristili u pogrešne svrhe.

Tužno zapravo, veoma tužno.

Ljudmila Janković Gubik (Slobodna reč)

U zatočeništvu, kavez, naslovna fotografija: Pixabay