Noćas će biti nedelju dana od kada je Dinku Gruhonjiću, novinaru, uredniku, univerzitetskom profesoru, antifašisti, a najpre čoveku sa velikim Č, neka, za sada još uvek javnosti nepoznata fukara, oskrnavila ulaz u zgradu pretnjama i fašističkim grafitima. Gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević još uvek nije našao za shodno da kaže ijednu reč o tom događaju. Ćuti još uvek i Fondacija „Novi Sad 2021“, iako im ovakvi događaji baš direktno ruše marketinšku sliku o medu i mleku koje teče Evropskom prestonicom kulture. I gradska antigrafit jedinica je kanda imala nekog važnijeg posla.

Izvor: Twitter (printscreen)

Ćutali su i drugi nadležni, uključujući i resornu ministarku, inače Dinkovu surađanku Maju Gojković. A baš tih dana je bila u blizini – obilazila Petrovaradinsku tvrđavu i dala bezličnu izjavu oko investicija, EPK i kovida. Nije prozborila ni njena koleginica iz Pokrajinske vlade, a ćutao je i jedan od glavnih relativizatora napada na novinare, državni sekretar Gajević. Razumljivo, imao je čovek prečih briga oko ubacivanja sopstvenog potomka u REM. Jedino je MUP poručio da je istraga za počiniocima u toku, a Dinko reče da se nada da će država konačno napraviti pozitivan izuzetak i naći ljude koji prete novinarima i napadaju ih, uz opasku da neće prestati da piše.

Nema tu velike mudrosti – situacija u društvu je takva da pogoduje samozvanim braniocima imaginarnog srBstva da se iživljavaju nad svima koji se usude da prkose mejnstrimu. S tim što za njih prkositi znači zapravo imati svoje mišljenje i slobodno ga iznositi. Pored veličanja ratnog zločinca Ratka Mladića, „autori“ su Gruhonjiću jednim od grafita poručili “P***o ustaška ovo nije tvoj grad ni zemlja”. Pored mržnje, i nepismenosti, konstanta u ovakvim slučajevima jeste i taj pokušaj da se nekome ukaže da to gde živi zapravo nije njegov kraj/grad/država. Ko izdaje te potvrde o tome šta je čije i ko gde sme da živi? Neka velikosrBska komisija za krv i tlo? Ako neko krši zakon, onda u skladu s njim mora i da odgovara, uključujući i Dinka. Ako ne krši, tanane patriJotske dušice mogu samo da se mršte i besne u svoja četiri zida. Toliko. Apsolutno nemaju nikakvo pravo po kom bi nekome mogli da zamere njegovo mišljenje i stavove, prete, zabranjuju mu da misli i govori ili ga proteruju.

Ne treba se čuditi, isto tako su i njihovi heroji, ratni zločinci, hulje i kukavice, počeli devedesetih – pisali preteće grafite, zatim ljude „pogrešnih“ imena i prezimena pretnjama, nuđenjem sendviča, ali i bacanjem bombi u dvorišta „ubeđivali“ da treba da se odsele. Posle su besomučno bombardovali gradove širom nekadašnje zajedničke države, rušeći ih i ubijajući zajedno sa stanovnicima. Onda su prevozili leševe u hladnjačama koje su bacali u jezera ili zakopavali na vojnim i policijskim poligonima. Baš pre neki dan pronađena je još jedna.

Ovi novi bi to sve isto radili, kad bi mogli. A pošto ne mogu, pošto smo ’99. kolektivno svi kažnjeni zbog njihovih nepočinstava, od čega im još uvek zvoni u praznim glavama, preostaje im jedino da se hrabre ovakvim akcijama i napadaju one koji s njihovim porazima nemaju ništa. Jer, ni Dinko ni bilo ko drugi ko nosi etikete izdajnika, autošoviniste ili ustaše nisu oformili Haški tribunal, nisu u njemu svedočili, nisu sudili „srBskim herojima“ niti su ih na kraju osudili. Osudila ih je njihova bahatost i milijarda dokaza koje su za sobom ostavili sprovodeći svoj krvavi pir.

I ne, uopšte nije bitno je li prošlonedeljni napad delo dva-tri klinca od 13 ili 14 godina, da li iza toga stoje „navijači“ ili neko treći. Iza toga stoji zlo. Čisto, nepatvoreno zlo. Veličati monstruma koji je odgovoran za najveći zločin na tlu Evrope posle Drugog svetskog rata i koji je tvom narodu naneo najveću sramotu u novijoj istoriji, jeste čin zla. Oni tu mržnju nose od kuće, ali je i država obilato podstiče svojim relativizacijama, rehabilitacijama, komisijama za Dražine kosti i promovisanjem pročetničkih istoričara koji, svi zajedno, imaju samo jedan zadatak – zatrti pravo antifašističko nasleđe. Srpska pravoslavna crkva tu veoma uspešno tercira, na momente preuzimajući glavnu temu. Rečju, to je združeni zločinački poduhvat koji za rezultat ima fašizaciju celog društva. A nasuprot tom moćnom sistemu stoje pojedinci poput Dinka Gruhonjića. I smetaju.

– Ja svoje tekstove potpisujem imenom i prezimenom, za razliku od njih koji prete iz mišjih rupa na društvenim mrežama i koji pod okriljem noći i magle šaraju po ulazu u zgradi u kojoj živi moja familija – reče neko veče Dinko na televiziji. Njega, očigledno, nisu zastrašili ali jesu postigli nešto – naljutili su i nas ostale. I dobili jasan odgovor istog dana. Sada im je jasno da Dinko nije sam, da ima još onih koji će dići glas i reagovati na ovakve napade. Ima još onih koji se ne plaše da javno istupe. Da nas ima solidarnih.

Upravo je to i poenta – jedan čovek sa imenom i prezimenom značajniji je od čitavog buljuka naci-spodoba koje deluju pod okriljem mraka. Znaju i oni to, kao i njihovi nalogodavci. Ali ne može ni on sam. Zato što hitnije mora i ta većina koja ćuti, iako ne pristaje na tako nešto, da se trgne dok ne bude kasno. Tridesetih godina prošlog veka isto su neki mislili „neće mene“ i „nije  to ništa“. Nesreća se zatim sručila na ceo svet, dok se „tiha većina“ decenijama kasnije pitala kako smo, zaboga, došli do fabrika smrti. Lako, ćutali ste.

Autor je novinar portala Autonomija.info i Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra. Takođe, za Autonomiju objavljuje i karikature, kojima se kritički osvrće na društvenu i političku stvarnost. 

(Slobodna reč)

Dalibor Stupar, naslovna fotografija: N1