“A što da ne uzmem 60 evra, ionako to plaćam iz svog džepa, ako ih ne uzmem ja podeliće ih oni među sobom”. Ako sprovedete blic anketu u najbližem okruženju kao odgovor ćete najčešće dobiti ovu rečenicu. Tako će vam reći i ljubitelji i mrzitelji Aleksandra Vučića, Siniše Malog i naprednjačke bulumente. I nećete biti iznenađeni time što se za dva i po dana za pomoć 30+30 prijavilo 2,5 miliona građana – čak 45 odsto ukupne punoletne populacije koja prema računici Ministarstva finansija ima pravo na milostinju iz državnog buđelara.

Koliko će brzinski anketiranih u vašem okruženju promišljati o tome da li će ih koštati tih 60 evra i šta će izgubiti na ćupriji? Jedan, nijedan… Uzeti i ćutati, dezintegrisati se u populistički i ponižavajući kalup vlasti…

A šta je u pozadini ove interventne mere i šta nas čeka? Upućeni kažu da će se država ponovo nepovoljno zadužiti, zajmom s kamatom od tri odsto, i da će, kada se sve sabere, građani koji su dobili 60 evra na kraju vratiti 62 ili 63. Pre nekoliko dana Skupština Srbije usvojila je rebalans budžeta kojim je fiskalni deficit povećan više nego dvostruko, na 6,9 odsto BDP-a. Budžet je predviđao deficit od 1,5 milijarde evra, što je 2,9 odsto BDP-a, a rebalansom stiglo se do 3,5 milijarde evra (6,9 odsto odsto BDP-a). Dakle, deficit je dve milijarde evra veći spram prvobitnog plana. Rebalans je usledio samo nekoliko meseci od donošenja budžeta za ovu godinu. Budžet je probijen, a jedan od osnovnih razloga za to je upravo novi paket pomoći privredi i građanima, odnosno iluzija pomoći u doba korone. Povrh toga, opet pravimo iste propuste kao kod prvog paketa: davanje nije ciljano i selektivno i pored toga što sad imamo drugačiju i jasniju situaciju s obzirom na to da su firme predale finansijske izveštaje za prethodnu godinu pa se može videte koje je od njih najviše pogodila kovid kriza. Kada bi mere bile skrojene prema nivou smanjenja prihoda preduzeća usled pandemije i drugih poslovnih i finansijskih pokazatelja, taj paket bio bi za državu bio mnogo jeftiniji. I građani su ponovo strpani u isti koš pa 30, odnosno 60 evra dobijaju i oni s minimalnom zaradom i tajkuni. Rezultati bi bili vidljiviji a budžet manje ugrožen da je i ta pomoć išla selektivno – prema primanjima i statusu.

Kako god, imamo deficit povećan preko dva puta, a da bi se to prevazišlo, država će ići u nova zaduživanja. Glavni ekonomisti u Fiskalnom savetu upozoravaju na to da su kamatne stope na zaduživanje Srbije dvostruko veće nego u razvijenim zemljama EU. Zato, navode primer, mi sada izdvajamo više para za plaćanje kamata na dug od 58 odsto BDP-a nego Francuska na javni dug od preko 115 odsto BDP-a. Da bi Srbija ušla u sigurniju zonu morala bi da spusti javni dug na ispod 50 odsto BDP-a, objašnjavaju u Fiskalnom savetu podsećajući na čuveni prag od 45 odsto BDP-a koji nam je sad nedostižan.

Elem, u brzini zaduživanja ovoj vlasti nema premca. Za nepunu deceniju vlasti javni dug Srbije povećan je više od 12 milijardi evra, a to znači da je svakog građanina ove zemlje Srpska napredna stranka zadužila za preko 1.700 evra. A sad mu velikodušno daje pomoć od 60 evra koju će da vrati s kamatom.

Kredite uzimamo od koga stignemo i svi nam ih rado daju jer ih papreno plaćamo. Najviše volimo da se zadužimo kod Kineza i Arapa jer tu možemo kako hoćemo, to jest netransparentno, za poslove i investicije u dilu sa kineskim i arapskim firmama. A zajmimo i kod Evropske banke, Svetske banke… Kako to izgleda može se dočarati na primeru poljoprivrede.

Na sva zvona ovih dana u paorskom i agrobiznis svetu govori se o velikom, istorijskom projektu ove vlasti koji će unaprediti srpsku poljoprivredu i privredu – kreditu Svetske banke. Prvog dana posle prvomajskih i uskršnjih praznika poljoprivrednici i firme iz ove branše moći će da konkurišu za podršku vrednu 20 hiljada do 50 hiljada evra, a na jesen biće otvoren i konkurs za investicije do 400.000 evra. Reč je o programu u okviru kojeg korisnici učestvuju sa deset odsto vrednosti investicije, 40 odsto je kredit poslovnih banaka, a 50 odsto bespovratno dobijaju od države, na osnovu sporazuma Srbije sa Svetskom bankom. Dakle, ako planiraju da nabave traktor, sejalicu, sagrade silos, opreme voćnjak, dobiće pola para bespovratno. Odakle to bespovratno? Vlast dobila na lepe oči pa deli paorima? Neće biti. I to ćemo dobrano platiti. To bespovratno je iz kredita Svetske banke za koji se zadužila Srbija nakon potpisivanja ugovora za koji su početkom godine glasali poslanici. Javnost ne zna pod kojim je uslovima Srbija uzela 50 miliona dolara na ime ovog zajma, poljoprivrednici nemaju pojma koliko će ih bespovratna pomoć zapravo koštati. Pohrlili su da se prijave jer su populističke izjave o ovom programu milozvučne, a pitanje je i koliko će ih na konkursu proći i koliko će i oni i svi građani ove zemlje tu pomoć otplaćivati.

I baš je na primeru poljoprivrede cela lakrdija naprednjačke vlasti čija su usta puna krasnorečivih parola lako razumljiva. Da je naprednjačka ekipa majstor propaganda i prevare vidi se na sijaset primera, a kako zaista izgleda pomoć od 60 evra može se objasniti kroz cenu goriva.

Sve države u Evropi imaju jeftinije gorivo za poljoprivredu sem naše, ali ni u jednoj državi se ne vodi ovako bedna kampanja kao u Srbiji. I nigde se ovako ne uzima od seljaka kao u Srbiji. Bedno i mizerno, ali prolazi. Žuti lopovi davali 100 evra po hektaru pa nisu valjali, a ovi uzimaju 70 evra po hektaru i dobri. Zemlja čuda.

Elem. Daju dva puta po 30 evra po glavi seljaka, a onda svakom seljaku na svaki hektar svake godine uzmu po 70 evra. Pomoć dva puta po 30 evra stiže samo u korona krizi i stiže svima a ne samo poljoprivrednicima, a svih ostalih godina od seljaka se samo uzima.

To što već godinama obećavaju jeftinije gorivo nije ni prva ni poslednja laž koju izgovaraju, ali zloupotreba korona krize i propaganda prelaze sve granice. Sramota, a što bi ih sramota bilo kad seljaci za njih glasaju i podržavaju velikodušnost Vučića koji misli na seljake i daje im 60 evra. To što im po svakom hektaru uzme 70 nije ni važno. Propaganda sve prekrije.

Da ponovimo. Daju dva puta po 30 evra po glavi seljaka, a onda svakom seljaku na svaki hektar uzmu po 70 evra. Dakle majstori naprednosti od seljaka samo za gorivo svake sezone uzmu preko 200 miliona evra. To jest, svaka familija koja obrađuje 10 hektara godišnje državi samo na akcize i poreze za gorivo plati 700 evra.

Računica je prosta. Akcize i porez na dizel je preko 85 dinara, a to je oko 70 evra. Da seljaci to ne plaćaju kao što ne plaćaju u mnogim državama na kugli zemaljskoj. Seljaci obrađuju oko tri miliona hektara, a preko pola miliona tajkuni i njih nismo ni računali. Znači, tri miliona po 70 evra to vam je 210 miliona evra. Više od polovine ukupnog agrarnog budžeta se napuni upravo od akciza i poreza koje poljoprivrednici plaćaju za gorivo. Kada bi Vučić seljacima omogućio kupovinu jeftinijeg dizela kao što je to po celoj Evropi onda srpskog agrarnog budžeta praktično ne bi ni bilo. Ništa ne bi imali da daju kroz subvencije.

Znači majstori propagande uzimaju od seljaka pa im onda kao velikodušno daju. E tako se igraju sa svim građanima ove zemlje dok rastu i napreduju u osionosti i beskrupuloznosti.

Slađana Gluščević, urednica portala Agrosmart i novinarka Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra VOICE. Novinarstvom se bavi od 1999. godine, počela u Danasu, a najveći deo profesionalnog života provela u novosadskom Dnevniku. Od 2016. je u preduzetničkom novinarstvu i konsaltingu u poljoprivredi. Dobitnica više novinarskh nagrada, majka dva sina.

(Slobodna reč)

 Slađana Gluščević, naslovna fotografija: privatna arhiva