„U Despotovcu je od 23.000 ljudi otišlo 10.000. Čujem, uglavnom ih privlači Švedska, Šta ih to privlači tamo? Moramo nešto da učinimo, evo imamo ovde i dobru infrastrukturu i lokalne puteve i privredni pomak. Hajde da vidimo da im baš to mi ovde u Srbiji, u Despotovcu i ostalim mestima ponudimo”.

Ovako je 2019. govorio tadašnji ministar bez portfelja zadužen za regionalni razvoj i rad javnih preduzeća, predvodnik dinastije Krkobabić, Milan Krkobabić:

Danas predvodnik dinastije Krkobabić i ministar za brigu o selu Milan Krkobabić ima rešenje. Zahvaljujući njemu Srbija je izdvojila 500 miliona dinara i daće ih svojim mladim građanima poljoprivredne, veterinarske, farmaceutske i medicinske struke, da kupe 500 kuća na selu i tamo se presele.

Genijalno. Švedska barem njima više nikad neće pasti na pamet. Dobiće po deset hiljada evra, izabrati kuću sa okućnicom, dobiće posao. Šta bi više? Spakuju se i pravac neko lepo banatsko selo. To što u njemu nema kanalizacije, što je loš internet, što nema centra kulture, što je put propao, što je škola ugašena – nema veze. Pa tako će dobro zarađivati da im neće biti problem da decu svaki dan voze do škole u gradu, da posle posla idu u nabavku, bioskop…

Genijalni ministar, toplo ušuškan pod skute naprednjačke vlasti, obezbediće život bolji nego u Švedskoj za 500 porodica i sela će procvetati.

Doduše, i on je dete sa sela, a i ministar je baš za selo, pa je valjda naročito senzibilan kada je o tom pitanju reč. Kada je prijavljivao imovinu Agenciji za borbu protiv korupcije, predvodnik dinastije Krkobabić naveo je da ima i kuću u Kačarevu u kojem je rođen, tako da zna kako se živi u Banatu. Samo što on, za razliku od lekara, veterinara i poljoprivrednih inženjera, koje šalje na selo, ima u posedu još dve hiljade kvadratnih metara stanova i poslovnih prostora po Beogradu i kojekuda, vrednih dva miliona evra. A inženjeri, lekari i veterinari nemaju ni deset hiljada.

Još jedan marketinško-populistički potez uz koji Krkobabić i esenesovci očekuju, za vrhunski populizam potrebnih 99 odsto naroda.

Kakav je interes da se očuva stanovništvo u nekom selu gde je život stao? Tamošnji stanovnici niti mogu da se obrazuju, niti da se zaposle, niti da plaćaju državi nekakav značajan porez.

I gde su vlasnici tih 500 kuća? I gde su gazde ostalih 199.500 kuća u selima po Srbiji. Jer, kako već vrapci na grani znaju, Krkobabić ima u planu da mladima podeli 200.000 kuća.

Ni manje ni više. Sad i veterinarima, lekarima, učiteljima, zanatlijama ali najviše mladim poljoprivrednicima. Da li je obećao? Jeste. Da li će ispuniti? Možda i hoće, podeliće naprednim beskućnicima neke dobre kuće, zakačiće i nešto malo onih koji nisu napredni, ali da će u 200.000 kuća spakovati 200.000 porodica i pola miliona mladih seljaka – to je potpuna smejurija. Na ovu sirotinju na selu samo fali još novih pola miliona seljana. Kakva je logika da kupuju kuće iz kojih su rasterali ljude po belom svetu. Od njih napravili bedu, a sad ulažu milione da naprave još veću.

Da država otkupi ovih 200.000 kuća pa da većinu njih podeli mladim i starim naprednjacima kao vikendice. E to je već drugi par opanaka. I to je već moguće.

Da bi se neko bavio poljoprivredom potrebno je sve više para, a naša realnost je da su nam poljoprivrednici sve siromašniji. Ako je neko sve siromašniji, ima sve manje para za ulaganje i iz godine u godinu živi tako što jede supstancu svog gazdinstva, to jest troši svoju imovinu i rezultat svega je beda i propast gazdinstava. Uz sve to, potrebe za održavnje minimalnog životnog standarda su sve veće i veće pa tako ne da treba sve više para za investicije, mehanizaciju, opremu, zasade, već treba sve više i više i za najbednije preživljavanje.

Voćnjaci su sve skuplji i skuplji, povrtarstvo je sve skuplje i skuplje, navodnjavanje, zaštita, prodaja, marketing standardi, sve traži sve više i više para.

To su zakoni sadašnje a i buduće poljoprivrede. Razlika u budućnosti će biti s tim što će para za investicije trebati sve više i više. A naši seljaci će biti sve siromašniji i siromašniji i to sve više i više njih. Dakle, ako je to tako ne možete onima koji imaju dve krave pokloniti još dve i reći da ste razvili poljoprivredu.

Ruralni razvoj ozbiljno je pitanje i ozbiljna politika koja je, zajedno sa poljoprivredom, potporni zid Evropske unije i razvijenih država sveta a kod nas je instrument vlasti za širenje populističkih parola. Na poljoprivredu i ruralni razvoj odlazi preko 40 odsto budžeta Evropske unije. Zajednička poljoprivredna politika jedna je od najvažnijih i najskupljih politika EU i rezultat je višegodišnjih, neprekidnih promena koje nastaju u međusobnoj interakciji mnogih subjekata unutar Unije, kao što su proizvođači, institucije i vlade država članica EU, potrošači, brojni spoljni faktori… Kreira se u korist svih građana, ne samo poljoprivrednika i stanovnika ruralnih područja.

A naša vlada osmislila je ministarstvo za selo i dala ga Krkobabiću. Umesto da konačno shvati koliko je to ozbiljno pitanje od kojeg zavise ako ne svi, onda stanovnici preko 80 odsto teritorije ove zemlje, koliko imamo ruralnih područja… Da tome pristupa ozbiljno i da joj je važna dobrobit građana a ne uhlebljenje dinastije Krkobabić, ne bi gotovo digla ruke od procesa pridruživanja, ne bi dozvolila sebi da ne ne otvori nijedno pregovaračko poglavlje kao što se desilo lane.

Ne bi dozvolila da IPARD program namenjen poljoprivredi i ruralnom razvoju iz kojeg srpskom selu mogu stići jedini ozbiljni, realni novci najpre godinama kasni a sad tapka u mestu. Sada je 2021, završen je praktično IPARD II program za 2014-2020. godinu i trebalo je da već imamo akreditovan IPARD III za naredni budžetski period, ali njega nema ni na vidiku. U IPARD III programu predviđena je i mera podrške Evropske unije Srbiji koja se odnosi baš na ruralnu infrastrukturu. O tome je već trebalo da se zna, da imamo sve uslove za takve investicije, za raspodelu para koje nam Evropa daje. Do nas je, nije do Evrope. Ali, o našim ruralnim područjima kanda bolje brine Krkobabić.

Podrška iz IPARD-a za ruralnu infrastrukturu davala bi se samo lokalnim samoupravama. I to u stopostotnom iznosu. Kada su Rumuni u svom pretpristupnom periodu bili na početku IPARD-a, tadašnjeg SAPARD programa, imali su na raspolaganju oko 190 miliona evra godišnje. Pre ulaska u EU, i u prvim godinama članstva raspoloživa im je bila 1,2 milijarda evra a najviše para otišlo je upravo za razvoj ruralne infrastructure. U Hrvatskoj su, dok je koristila IPARD, u okviru mere “ruralna infrastruktura” finansirane investicije u lokalne nerazvrstane puteve, kanalizaciju i pročišćavanje otpadnih voda, postrojenja u biomasu… Za to su lokalne samouprave dobijale od 405.000 evra do 985.000 evra po projektu. Po ulasku u EU Hrvatskoj su postali dosupni i drugi, mnogo izdašniji izvori finansiranja, na primer iz Evropskog fonda za ruralni razvoj, pa je uz tu podršku ulagano u elektrifikaciju, izgradnju sportskih objekata, uređenje sela…

Vidimo da već godinama kod nas domove kulture po selima obnavlja lično SNS, puteve po selima obnavlja lično SNS i ministarstvo građevine, trafostanice po selima obnavlja lično SNS i EPS, uvođenje interneta po selima najavljuje SNS i Ana Brnabić, a organsku proizvodnju razvija tetkin Aleksandar Vulin iz Jovanjice. Ovaj poslednji ima takvo iskustvo da može i da se bori protiv kriminala i da plevi leje u organskom povrtarstvu.

Zadatak Krkokabića je da objedini sve ono što rade drugi i tako da pomogne razvoju sela. Pride. Sin mu je pride potpredsednik Skupštine Srbije, odmah do Ivice Dačića tako da će i s te pozicije da pomogne. Mladi ne treba da brinu za svoju budućnost.

Slađana Gluščević, urednica portala Agrosmart i novinarka Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra VOICE. Novinarstvom se bavi od 1999. godine, počela u Danasu, a najveći deo profesionalnog života provela u novosadskom Dnevniku. Od 2016. je u preduzetničkom novinarstvu i konsaltingu u poljoprivredi. Dobitnica više novinarskh nagrada.

Milan Krkobabić (foto: RTV Vlasotnica)