Mala je ovo vaseljena koliki smo mi lideri. Do nogu dotukli i najbolje u ekonomiji, pobedili ih u BDP-u, rastu zaposlenosti, investicionim projektima, platama… Živimo kao niko. U četvrtak dobismo i novu fabriku u Novom Sadu. I čestitke od predsednika za ulazak u krem svetske privrede – Srbija je, eto, postala jedan od proizvođača najkvalitetnije čokolade na svetu.

Pomenu predsednik države, otvarajući pogon, kako je u četvrtak krenula prva, istorijska fabrika ove poslastice u našoj zemlji. A šta behu “galeb” i “pionir”? Šta bi “menaž”, čiju je proizvodnju Francuz u Srbiji pokrenuo još 1922? Ma koga briga, on je rekao i tačka.

I tako laži evoluiraju u buncanje, državničke ideje polako postaju haotične i izmiču elementarnoj logici, a kako će se sve završiti ostaje da vidimo.

Elem, u četvrtak nam dođe još jedan investitor kojeg smo dobrano podmazali iz budžeta – švajcarski “Beri Kalebo” dobi više od 14 miliona evra u vidu subvencija i besplatnog zemljišta. Francuz koji je 1922. pokrenuo proizvodnju “menaža” nije dobio ni dinara subvencija. Isto kao što ih nikada iz nacionalne kase u svrhu zapošljavanja nisu dobili domaći privrednici. Nije sporno to što nam dolaze strani investitori, to je dobar pokazatelj. Sproveli smo od dvehiljadite naovamo niz reformi, nekoliko posebnih inicijativa seče propisa pa smo se sa 62. mesta iz 2006. godine na lestvici lakoće poslovanja Svetske banke popeli na 44. mesto. Strane investicije su svakako dobrodošle jer pomažu ekonomskom razvoju zemlje, donose i dodatne vrednosti poput transfera tehnologije, novih znanja u oblastima menadžmenta i organizacije, pristupa novim izvoznim tržištima, povećanju konkurentnosti. Sporne su, međutim, kada se realizuju u uslovima koje im je omogućila država Srbija. Samim tim što nikada nije urađena procena nijednog efekta tih podsticaja ne možemo biti sigurni da je taj sistem koristan onoliko koliko nadležni tvrde. Šta znače izjave predsednika da se subvencije višestruko isplate i da se brzo vraćaju u budžet? Visina podsticaja stranim ulagačima iz domaćeg budžeta propisana je uredbom Vlade ali, ukazuju često ekonomski stručnjaci – u praksi je proces određivanja stvarnih iznosa netransparentan i neke subvencije, prema opštem utisku na osnovu dostupnih podataka, daleko premašuju iznose koji se mogu ekonomski opravdati. U takvim slučajevima, strana ulaganja predstavljaju zapravo neto trošak za privredu zemlje.

U uslovima pandemijske krize naročito se vide manjkavosti takvog modela privlačenja stranih investitora. Iz Vranja je otišao “Geoks”, bez posla je ostalo 1.300 radnika iako je država za pet godina njenog poslovanja kroz subvencije i razne pomoći za zemljište dala oko 14 miliona evra subvencija i tako finansirala svaku treću platu zaposlenih.

“Geoks” je otišao tamo gde mu je poslovanje jeftinije. Došao je zbog subvencija i jeftine radne snage, a sada kada je minimalac povećan, više mu nismo najbolji izbor. Tako je bilo i u niškom “Šinvonu”, ćerki kompanije “Jura” – ugašen je pogon sa preko 200 radnika. Subvencije koje je “Šinvon” dobijao po raznim osnovama su prošle, nema više obaveza ni prema državi Srbiji, ni prema zaposlenima. Tako će možda biti u “Juri”, “Aptivu”… Investitor ide za profitom, kada mu padne profitna stopa pokupi pinkle i odlazi tamo gde može da zadovolji svoje interese. Bez emocija, čak i prema predsedniku Srbije koji investitorima širi ruke, grli ih kao braću.

Setimo se Vučićevog roda najrođenijeg, brata Muhameda bin Zajeda. Pola države je klečalo na nogama kada je dolazio i obećavao arapske investicije. Ni dan danas ne znamo ko su stvarni vlasnici arapskih firmi i njiva po Srbiji. Znamo samo da su došli zahvaljujući tome što su preko noći doneti za njih krojeni zakoni, a kada ni po zakonu nisu mogli doći, pravljen je međudržavni sporazum. Tačnije sporazum države Srbije sa privatnom kompanijom brata bin Zajeda. Tog sporazuma, gle čuda, više nema među dokumentima Skupštine i Vlade. Setimo se Johana Girlingera, austrijskog investitora koji je za 800.000 evra kupio nekadašnjeg poljoprivrednog giganta, sremskomitrovački “Mitros”, obećavši 300 radnih mesta i kooperaciju sa 700 farmera, a kada su zajedno s Vučićem dolazile kamere Pinka, dovlačio je polutke i bikove iz jedne sremske, isto podobne, privatne klanice. Nije se dešavalo često da biznismeni sa predizborne govornice instruišu građane kako da glasaju a upravo to je uradio Girlinger, pozvavši mitingaše SNS-a u Sremskoj Mitrovici da na izborima obavezno daju glas Vučiću, kako je rekao – “našem predsedniku”. Za to je dobio državnu subvenciju od bezmalo šest miliona evra.

Nisu ovo jedini slučajevi u kojima većina aktivnosti u vezi sa subvencijama stranim investitorima nije transparentno. Pritom, najveći infrastrukturni projekti, auto putevi, železnice, mostovi, ne sprovode se po zakonima o javnim nabavkama i o javno-privatnom partnerstvu, već po specijalnim pravilima koja se kreiraju samo za konkretne slučajeve. Za “najvažnije investicije” zakonom se uređuje utvrđivanje javnog interesa za eksproprijaciju nepokretnosti – takav je na primer slučaj „Beograd na vodi“.

Šta je tu sa ustavnim pravom građana da kontroliše raspolaganje javnim novcem? I šta je sa, takođe Ustavom zagarantovanim pravom svih privrednih subjekata na tržištu na jednakost? Domaći privrednici stalno ukazuju na, u najmanju ruku nefer odnos prema njima u odnosu na strane ulagače. Naše kompanije nemaju podršku države u subvencijama kao inostrane i posluju u nepovoljnom poreskom sistemu, opterećene parafiskalnim nametima. Domaći privrednici koji uplaćuju novac u budžet radi ostvarenja javnih interesa zapravo finansiraju svoju konkurenciju. Umesto da se podstiče ceo sektor i daju se subvencije svim preduzećima u tom sektoru.

Za vreme svoje vladavine Vučić je Srbiju zadužio oko 13 milijardi dolara, a da su te pare uložene u razvoj srpske privrede a ne slupane Kinezima i Azerbejdžancima da garade puteve ili plaćana radna mesta da za minimalac motamo kablove, svaki građanin Srbije bi osetio boljitak.

Pomenimo, Srbija je, prema izveštaju Konferencije Ujedinjenih nacija za trgovinu i razvoj (UNCTAD) privukla 3,44 milijarde dolara stranih direktnih investicija u 2020. godini, što je za više od polovine ukupnih stranih direktnih ulaganja u Jugoistočnoj Evropi u godini pandemije kovid-19. Prema dokumentu UNCTAD-a, Srbija zauzimamo treće mesto među ekonomijama u tranziciji po prilivu stranih direktnih investicija u prošloj godini, a ispred nje su Rusija sa iznosom od 9,7 milijardi dolara i Kazahstan sa 3,9 milijarde dolara. U 2018, prema istom izvoru, imali smo strana ulaganja vredna četiri milijarde dolara i po tome smo bili odmah posle Rusije. Sve u redu, samo hoće li nam iko pokazati detaljnu analizu postojećeg sistema stranih investicija, hoćemo li ikad videte efekte subvencija. Kako to da ih niko nema, na osnovu čega ih iznova i iznova daju? Valjda niko ništa ne zna sem predsednika i njegovih botova.

Slađana Gluščević, urednica portala Agrosmart i novinarka Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra VOICE. Novinarstvom se bavi od 1999. godine, počela u Danasu, a najveći deo profesionalnog života provela u novosadskom Dnevniku. Od 2016. je u preduzetničkom novinarstvu i konsaltingu u poljoprivredi. Dobitnica više novinarskh nagrada, majka dva sina.

(Slobodna reč)

 Slađana Gluščević, naslovna fotografija: privatna arhiva