Ove godine se i ime Matea Abrahama može naći među dobitnicima nagrade dr Ferenc Bodrogvari, koju opština Subotica dodeljuje građanima koji čine mnogo za kulturni razvoj i život grada. Mate je diplomirani muzičar, violončelista i muzički pedagog, koji je čini mnogo za grad ne samo na sceni, već i u učionici, budući da pored toga što radi kao pozorišni muzičar i kompozitor, predaje muzičku kulturu učenicima Gimnazije Svetozar Marković.

-Predajem na ti smera. Na prirodnom i opštem smeru se muzičkom kulturom bavimo dve godine, a na smeru društvenih nauka četiri. Trudim se da muzička kultura ne bude samo dopunski predmet, jer može biti čak i maturski predmet na smeru društvenih nauka. Ne želim da časovi protiču tako, da učenici i ja samo sedimo četrdeset i pet minuta i onda svi idemo kući – kaže Mate Abraham, koji smatra da je njegova dužnost da odgoji jednu takvu generaciju koja će postati dobra publika.

-Danas na koncertima nema slušalaca, interesovanje za klasičnu muziku je smanjeno, ne samo kod nas, već i u Mađarskoj i na Zapadu. Smatram važnim upoznati učenike sa tim šta je muzika, šta da slušaju, na šta da obrate pažnju. Opera se ne sastoji samo od pevanja, već iza nje stoji struktura, priča, kao i kod simfonija. Voleo bih da učenici razumeju šta slušaju, pa ako imam priliku, to i demonstriram primerom sopstvenog instrumenta na časovima. Gimnazijalci neće postati muzičari, jer bi se onda već bavili muzikom, ali mogu biti dobra publika, za tim postoji potreba.

Često se može čuti da je danas teže privući pažnju učenika, uglavnom zato što preferiraju kratke, digitalne sadržaje. Šta možete od ovoga da primetite na svojim časovima? Da li su učenici zainteresovani za muziku?

-Stvar je komplikovanija od toga da su TikTok i Instagram veoma popularni među učenicima, ali hajde da zaronimo u to zašto je to tako. U jednom TikTok video snimku, učenik dobija informativni paket i podsticaj u 30 sekundi, a kada se video završi, više se ne mora obraćati pažnja. Stoga, pažljivo slušanje simfonije od pola ili sat vremena može biti izazov, trening pažnje. To se može razviti kroz muziku, ali u 21. veku, nažalost, mnoge stvari funkcionišu na ovaj način. Svi brzi, kratki, intenzivni, blaži stimulansi ili paketi informacija ne padaju nam uvek u oči, što nije krivica kompozitora. Jednostavno, promenile su se navike ljudi i čitavo društvo. Na ovaj način se muzika može koristiti čak i u terapeutske svrhe, njome možemo poboljšati pažnju. Ako učenik zna šta da sluša u jednom klasičnom delu, ako u njemu vidi obrazac, zanimljivije je. Na časovima istoriju muzike obrađujemo hronološkim redom, i jedan renesansni motet je kratak, dva do tri minuta, te nema problema da se posluša. Međutim, do kraja baroka, jedan koncert je mogao da traje i do četrdeset minuta. Šetajući kroz ove stadijume, primetio sam da su i učenici prijemčivi za to, njihova pažnja se menja, a slušanje dužih dela ne predstavlja više toliki problem, naprotiv, u tome pronalaze i lepotu.

„Ocenjivanje bih uporedio sa književnošću“

Da li je za vas izazov što trenutno ne predajete u muzičkoj školi, već u opštoj gimnaziji?

-To je više drugačiji zadatak, nego izazov, malo i složeniji, jer onaj ko završi ,muzičku akademiju zna dosta pojmova. Izazov je to izvesti na pojednostavljen način, objasniti onima koji nisu muzički obučeni. To je možda i najteže, ali uživam u tome, jer i sam shvatam mnoge stvari, na primer, da je muzika tako jednostavna.

To, da se čovek bavi muzikom je jedna jednostavna stvar, nema u tome ništa komplikovano.

U predmetima koji zahtevaju kreativnost i sklonost, proces ocenjivanja je večno pitanje. Kako ocenjujete učenike iz muzičke kulture?

-Kod mene ocenjivanje čine dve stvari, teorijski i praktični deo. Teorijski deo je sam nastavni plan i program, dok se praktični deo sastoji od prepoznavanja muzike namenjene za čas ili domaći zadatak. Samo očekivanje i ocenjivanje bih uporedio sa književnošću. Učenik matematičkog smera neće postati pisac, ali treba da nauči da se izrazi. Trudim se da prozovem njihovo kreativno ja, da izraze svoje mišljenje. Pre svega gradim na kreativnosti, jer mislim da svako od nas ima dovoljno kreativnosti da izrazi svoje mišljenje. Primetio sam da danas učenici ne znaju da bubaju, ali ako uče o nečemu za šta su već čuli ili prepoznali, lakše je. Govorimo o tinejdžerima, vole sa mnom da se raspravljaju, da kažu nešto na času, da istražuju.

Razgovarajmo i o vašim pozorišnim aktivnostima. Trenutno ste zaposleni kao muzičar u pozorištu Kostolanji Deže u Subotici i u Narodnom pozorištu u Segedinu, ali pišete muziku i za pozorišne predstave. Koja je razlika između toga kad svirate kao scenski muzičar i kada sami pišete muziku za predstavu?

-Za sviranje na sceni nije dovoljno samo se razumeti u muziku, jer postoji mnogo stvari koje moraju biti propraćene, bilo da se radi o pokretu ili tekstu, tako da morate da se razumete i u književnost i u pokret. Često ne sviramo po partituri, već po sceni i pokretu, tako da tu treba znati više stvari. Kod komponovanja, ovo je pojačano, jer često režiser ne ume muzički da kaže šta je mislio ili hteo, već to kompozitor mora da formuliše. Moram da protumačim šta je režiser imao na umu. Radim i kao samostalni kompozitor, to mi je lakše, jer imam beskrajno mnogo vremena na raspolaganju da izrazim nešto. Međutim, u pozorišnoj muzici morate biti u stanju da na vreme uredite stvari i obratite pažnju na ono što je prikladno za predstavu.

Prema ovome što ste rekli, da li je pozorišna muzika više ograničavajuća?

-Jeste, ali je u isto vreme i slobodnija, pošto ne moram da se vezujem za rezultat. Ako nešto napišem, to se ponekad drugačije pojavi na sceni, pa moram i da improvizujem. Volim ovakve izazove i tu vrstu slobode, ali ne sme se ni u čemu preterivati.

U kojoj meri se sopstveni stil može pojaviti u pozorišnoj i scenskoj muzici? Da li uopšte i treba da se pojavi?

-Ne treba da se pojavi, jer ja služim predstavi. Kao muzičar, dodajem jednu lego kockicu na veću izgradnu strukturu, ali ako je ta struktura žuta, ali ima crvenu kockicu u sredini, to može biti zbunjujuće. Tako da ne koristim nužno svoj stil u ovome, imam svoja dela za to, ali ovo dvoje utiče jedno na drugo. U pozorišnoj muzici se moraju izraditi muzičke esencije, a radeći na sopstvenim delima mogu ih bolje izraziti, tako što ću ih rešiti.

Takođe ste kompozitor i izvođač u Kamernoj sceni Udvari, kao i u Udruženju pozorišta letnjih bioskopa. Kada komponujete muziku, šta dolazi do izražaja?

-Bitno je da se moja interpretacija ne razlikuje od režiserove. U pozorištu postoji hijerarhija, pa mora da bude onako, kako režiser kaže. Režiser predstavu vidi spolja. On vidi šta se dešava na sceni, tako da mora da se sluša, jer izvođač vidi samo procese koji se odvijaju iznutra, pa može da proceni kad nešto ne zvuči dobro, ali se na kraju uvek sve to sredi. Ja uvek verujem reditelju, trudim se da muziku prilagodim njegovoj interpretaciji, da improvizujem.

Da li postoji tema ili stil koji rado kosritite kada pišete muziku?

-Ne postoji određena tema, predstava je ono što me inspiriše, iz nje crpim inspiraciju. U Kamernoj sceni Udvari, Zergetanc, u režiji Bele Kaloa, bio je na primer, veoma dobar i uzbudljiv zadatak. To je jedna istorijska drama, čija se radnja dešava u Transilvaniji u 16. veku. Bio je to izazov, morao sam da istražim kakva se muzika svirala u Transilvaniji u tom periodu, pokušao sam da uhvatim melodiju tog sveta, ako ne baš verno tom periodu, onda barem odražavajući njegovo raspoloženje. Uvek se oslanjam na to, da me predstava inspiriše. Ako ne može, onda ću pokušati da joj pristupim na drugačiji način, iz istorijske ili književne perspektive.

U pozorištu i na sceni, stil se menja od predstave do prestave. Kao umetniku, da li vam je teško pronaći različite tonove?

-Nije, jer kako pronađem atmosferu komada, prepoznam i od tada me vodi sa sobom. Ne postoji tu proces, kao kod glumaca koji izađu na scenu i uđu u pojedinu ulogu. Muzičar je muzičar. Raspoloženje se mora uhvatiti i to treba odsvirati.  Ima stvari koje su već uvrežene, na primer, ne moram da se prešaltam sa Zergetanca na Tera Vojvodina, koju smo igrali u Pozorištu Kostolanji Deže.

Trenutno radite i na solo projektima. Šta je za vas ono što je najaktuelnije?

-Radim na sopstvenom solo albumu za violončelo, na kom će biti moje kompozicije. Većinu sam već napisao, a i veliki deo snimio. Međutim, još nisam mogao da uđem u administrativni deo, ne znam odakle da očekujem stručnu podršku, kako treba izdati jedan album, jer bi to zahtevalo i pravnu pozadinu. Trenutno sviram kompozicije koje još nisu snimljene, želim da na albumu bude ukupno 16 numera. Mom stilu je tu mesto, tu mogu najbolje da se izrazim i da iživim sopstveni stil, motive i melodije. Ima onih koje su mi bliske, ali ima i detalja koji su ranije poslužili kao ideja za neki komad, ali nisu ušli u projekat.

Svirali ste u više formacija lake muzike, a sada radite na solo projketu. Šta je za vas bolje, kada svirate sa nekim ili sami?

-Ovo je teško pitanje, o kom do sada nisam mnogo razmišljao. Dobro je svirati u bendu, pogotovo ako ste okruženi ljudima sa kojima ste na istoj talasnoj dužini i nema takvog elementa koji želi da oblikuje bend i priču po sopstvenoj zamisli, nego zajedno pravimo muziku. U solo muziciranju je više posla, više odgovornosti, mogu da se oslonim samo na sebe, ali imam i više slobode.

Oršolja Šeregelj

Mate Abraham (Foto: Boris Takač)