Gornja formulacija, moram priznati, nije meni pala na pamet, već je izgovorena onda, kada smo uz kafu i traktore poređane na ulici razgovarali sa poljoprivrednicima i stočarima o njihovim problemima.

Poljoprivrednici su bili odlučni, traktorima su blokirali puteve, činilo se da mogu do prestonice. Međutim, vlast to nije htela da čeka, već su ispunili zahteve poljoprivrednika koliko su mogli. Poljoprivrednici su sredinom maja izašli na ulice, a paralelno se u Beogradu odvijao protest Srbija protiv nasilja. Ovo potonje još uvek traje, a iz nedelje u nedelju je sve masovnije, o čemu svedoče i fotografije. Na poslednjem protestu su se već oglasili i neki ljudi, među njima i jedan rudar, jedan srednjoškolac, poznati komičar i glumac. Svi oni su skrenuli pažnju na duboku društvenu krizu. Ne na to da je teško preživeti, jer se od plate jedva sastavlja kraj s krajem, već na to, da pored toga što mora da se bori za svaki dinar, pošten radnik se više ne oseća bezbedno. On se plaši i zastrašuju ga, ponižavaju i gaze. I u njegovoj ljudskosti. A ovo je mnogo strašnija i mnogo važnija vrednost od materijalnog postojanja, bilo dobrog ili lošeg. Skrenuli su pažnju na nepravdu i konstantno nasilje.

Tako je i naslovna rečenica za mene dobila drugačije značenje u svetlu proteklih nedelja. Svenarodno malodušje više ne znači da čovek jednostavno ne može da živi od svoje plate. Malodušje takođe znači da smo gladni slobode, bezbrižnog smeha i radosti. I jedni drugih. Bez da treba da razmišljamo „gde pripada onaj drugi“ i objašnjavanja zašto drugačije razmišljamo o određenim stvarima. Jako nam je potrebna sloboda, jako su nam potrebne promene! I kako reče beogradski gimnazijalac na protestu: Kada, ako ne sada?

Protest poljoprivrednika (Foto: 021.rs)