Ovako, gazeći osamdesetu, definitivno sam mogla da doživim i naučim da ne postoji takav svet koji se davi usled zagušljivo podlih društvenih uslova, a da ne može da potone još dublje. Srećom, situacije koje generišu koncentrisanu količinu užasa, imaju protivotrov u vidu neke osobe koja nosi mogućnost iskupljenja, a koja je, makar s mukom, u stanju da probije masivne zidove naizgled neprobojnog beznađa.

Postoji više vrsta geto zatočeništva, ali je najopasnija duhovna zatvorenost koja uništava i ponižava čovečanstvo, posebno kada je reč o kreaciji čoveka, stvorenog po liku Božijem. Nema ničeg neživotnijeg od zatvaranja slavina pogodnih za široku univerzalnu i nacionalnu kulturu, pomoću vlasti, kada je u pitanju univerzalni i nacionalni osećaj identiteta, a čija je suština humanost. Baš sada smo svedoci upravo takve situacije na globalnom nivou, ali još više u slučaju mikro zajednica. Danas je već postalo jasno da smo u ovom drugom slučaju na putu ka nekoj vrsti potpunog izumiranja: ovde i sada, nalazimo se usred brzog raspleta takvih okolnosti. I u čemu se ovo između ostalog ogleda, reći ću vam. Jer se samo u poslednjih deset godina izgubilo sedamdeset hiljada – ako ne i mnogo više! Nije samo reč o Mađarima koji su napustili naše krajeve, već i o onima koji su ostali ovde.

Slika Subotice, koja se nekada mogla pohvaliti statusom slobodnog kraljevskog grada, secesionističkim nasleđem i opštom kulturom, naglo se menjala, posebno u poslednjih deset godina. U podnožju crkve Thalia, mentalitet novih osvajača je sada zaživeo zahvaljujući glasnom pevanju koje zabavlja publiku, a koje ja nazivam „kukanjem“, a čemu se pridružuju romske mladice koje prose u podnožju prodavnica u centru grada. Nedavno je čak i jedan neartikulisani tvorac muke na ćošku proširio uličnu predstavu. To, da završni učenici muzičkih škola obično zabavljaju prolaznike numerama klasične i svetske muzike, uobičajena je praksa u evropskim gradovima. Dirljive narodne melodije uličnih svirača koji su svojevremeno na naše prostore došli iz Južne Amerike ulepšavale su mi dane, ali ova aktuelna muzika, koja se tako i ne može nazvati, jer ismeva i skrnavi duh srpske narodne muzičke tradicije, puna je agresije, a sa kojom se svakodnevno mogu susresti oni koji dolaze u centar grada, zaista je velika sramota za jedan grad koji je nekada predstavljao prave kulturne vrednosti. Istovremeno, u poslednje vreme smo svedoci drastične stagnacije života klasične muzike. Ne znam da li u gradskom parlamentu ima predstavnika nadležnog za kulturne stvari, ali je činjenica da je kulturni život u gradu anemičan u pogledu muzičkih dešavanja. Premda je ne tako davno sviranje na violini Stefana Milenkovića očaralo publiku u sali gradske kuće, zatim smo mogli da uživamo u sviranju klavira Tamaša Erdija i Ištvana I. Sekelja, a u okviru proslave Dana grada, zanosni glas Katalin Piti ispunio je prostor gde se danas čuje narikanje koje zagađuje srpsko narodno muzičko nasleđe. Renoviranje sinagoge nije još bilo ni završeno, kada je publiku oduševilo sviranje svetski poznatog orguljaša Ksavera Varnusa. Sadašnje gradsko odeljenje nadležno za kulturu (ako uopšte postoji tako nešto), izgleda nema pojma o tome da je ne tako davno Elvira Husar dirigovala Carminu Buranu pred 5000 slušalaca i to ne jednom. U Katedrali Svete Terezije Avilske, Čaba Pasko je dirigovao Pasiju po Mateju Johana Sebastijana Baha povodom 330. godišnjice rođenja ovog velikog kompozitora, a što se poklopilo i sa 500. godišnjicom izgradnje pomenute katedrale.

Indiferentnost koja se doživljava u poslednje vreme je neoprostiv greh za osobu/osobe odgovorne za kulturni život, a koja/koje, kao da nemaju pojma da je Subotica imala prvi filharmonijski orkestar, barem u istočnoj i centralnoj Evropi, zahvaljujući Erneu Lanjiju, direktoru gradske muzičke škole osnovane 1868. godine, a koji se prvi put predstavio 12. februara 1908. godine. Osnivači i nosioci muzičkog života grada, od Đerđa Arnolda do Karolja Krombholca, Irme Siflis i Milka Kore, poklonili su gradu ugledno muzičko nasleđe, koje je sistematski uvenulo u proteklih deset godina grubom nepažnjom i uz nesposobnost nadležnih.

Danas je situacija takva, da imamo jednu koncertnu dvoranu vrednu divljenja, sa mogućnošću da prenese neprocenjivu muzičku tradiciju Subotice, a to je jedan od secesijskih dragulja grada, sinagoga, ali gradsko rukovodstvo nema stručnjake koji bi se prema primljenom muzičkom nasleđu odnosili kao dostojni naslednici, živeći sa uslovima koje su podarile prilike. Partijska knjižica ne može zameniti muzičku stručnost. Ili namera smanjenja broja već funkcioniše kroz nečinjenje?

Sestre Enike i Noemi Gereg, klavirski duo, koje su već svetske muzičarke, u prošlosti su imale priliku da svake godine koncertom obraduju ljubitelje klasične muzike u Subotici, a koje u to vreme nije okupljala u velikom broju pripadnost naciji, već ljubav prema muzici. A danas, da nije bilo Udruženja za prevenciju i lečenje raka dojke, teško da bismo imali priliku da kupimo karte za njihov gala koncert 19. juna. A koliku je potražnju za tim još uvek imala gradska obrazovana klasa, dokazali su prepuni redovi klupa i mnoštvo rezervnih stolica. Novi okupatori još nisu u potpunosti uspeli da iskorene duhovnost i duševnost ukorenjenu u obrazovanju vekovima i da se u njoj uobliče, a koja ne preferira moderna dešavanja koja su degradirala na nivo vašarskih komedija.

Savremena galerija Subotica 9. avgusta je pružila priliku za muzički događaj pod nazivom Veče gitare i harfe, u organizaciji Electe, gde smo konačno mogli da slušamo gitaristkinju Noemi Kučera, koja je već nastupala i u Karnegi Holu u Njujorku, kao i briljantni, duševno isceljujući muzički program harfistkinje Vilo Kolar iz Segedina. Ovo uparivanje je bilo sjajno i pružilo je retko muzičko zadovoljstvo, originalno i dostojno divljenja. Oni koji prate TV prenos manifestacije Virtuozi u Mađarskoj, ponovo su mogli da se sretnu sa mladim talentom koji je već požnjeo dvostruku specijalnu nagradu. A mi možemo da budemo srećni što je sve to trajalo barem ovoliko, usred sadašnje duhovne učaurenosti.

Suđaja svih naših akcija, vreme, jednog dana će doneti pravdu, kao što to čini mereći sve ljudske aktivnosti.

A da! I ako želimo sebi dobro, izbegavajmo centar Subotice!

Katalin Kaić

Prevela: Ljudmila Janković Gubik

Sinagoga u Subotici (Foto: josu.rs)