U nedelju je u Eurocinema bioskopu u Subotici održana srpska premijera prvog dugometražnog filma Leventea Nađ Boruša poreklom iz Bajše, „Jova“. Domaća bioskopska publika već je mogla da upozna mladog reditelja, pošto je pre godinu i po u Vojvođanskom mađarskom obrazovnom, kulturnom i istraživačkom centru (VM4K) prikazan „Tantrum“, koji se može smatrati prednaslovom „Jove“. Ovaj prethodni je zapravo 48-minutni monolog o krizi srednjih godina, prijateljstvu i izdaji. U glavnoj ulozi vidimo jednog od najtalentovanijih glumaca svoje generacije, Žolta Nađa, koji – budući da je reč o jednočinki, prilično tekstualno orijentisanom delu – svojom kompleksnom igrom nosi ceo film na leđima. To stvara neku vrstu intimnog okruženja, kao da je jedan stranac seo preko puta nas u kafani i govorio ono što ima da kaže, a mi zateknemo sebe da ga slušamo već satima.

„Jova“ reinterpretira Karčijevu tragediju „Tantruma“ i postavlja je u pozorišnu priču: ćerka (Čenge Silađi) lika kog igra Žolt Nađ, sprema se naime da postavi predstavu o smrti svog oca. Već iz ovih detalja je jasno da je jedan od centralnih problema filma skepticizam prema „velikim pričama“ i pričanju „malih priča“ u kojima može da uživa i filmska publika. Atmosfera filma „Jova“ je takva, kao da je mešavina skandinavskih krimi priča i horora M-Najta Šjamalana (barem je takav utisak na mene ostavio dah vidljiv u zimskoj moći, mračna šuma, ubica u kostimu klovna). Tome doprinosi i uzdržana, zlokobna, a opet uzbudljiva muzika, puna uspona i padova, koju je komponovao Mihalj Vig, koji između ostalog potpisuje i muziku za „Satanski tango“.

Levente Nađ Boruš rođen je 1994. godine, diplomirao je psihologiju, ali je već iz intervjua koje je dao na početku dvadesetih godina bilo jasno da ga najviše privlači filmska profesija.

Pogledavši film „Jova“, čini mi se da je najjači u pripovedanju u vezi sa društvenim naukama. U ovako ispričanim pričama, ljudi i narativi se međusobno povezuju na dubljem nivou i na taj način utiču na međusobna osećanja, razmišljanja, pa čak i na ponašanje. Otuda i naslov filma: drveće komunicira svojim podzemnim delovima, za nas neprimetno i skoro predvidjivo reaguju na promene u svom okruženju, baš kao i ljudi, koji su na sličan način isprepleteni nevidljivim nitima kolektivnog nesvesnog. U keltskoj mitologiji vojnici su pozivani u borbu drvom jove, a ova vrsta drveta je bila simbol bogatstva, moći i stabilnosti. Same stvari koje izazovaju izbijanje rata između glavnih likova filma, najboljih prijatelja iz detinjstva, Karčija i Žoltija.

„Jova“ ukazuje i na nepouzdanost sećanja, kako se naše sećanje nenamerno izobličava. Prema neuro-istraživačima, dok većina ljudi misli da njihova memorija radi kao kamera, ona zapravo pre radi kao dijaprojektor. Film pokušava da popuni praznine između ovako stvorenih unutrašnjih slika, uvođenjem nove perspektive. Mogli bismo reći i da je ovo u suštini monolog tri lika. Na neki način se može dovesti u vezu sa narativnom tehnikom romana Šandora Maraija Sveće gore do kraja, ali ako bismo tražili bioskopske paralele, ja bih spomenula braću Koen i njihov film Nema zemlje za starce – a tome očigledno pomaže i tematska sličnost, talas nasilja izazvan osvetom. Iz ovoga se takođe vidi da je „Jova“, sa inače odličnom glumačkom postavom koju čine Nađ Žolt, Artur Kalid, Bori Peterfi, Zoltan Šmid, Tamaš Kovač, Čenge Silađi i Šandor Žoter,  najbliži žanru trilera, ali umesto akcionih scena, fokus je na licima prikazanim u krupnom planu i složenoj glumi. Publika koja je navikla na blokbastere može stoga biti nesklona filmskom jeziku koji više operiše pozorišnim rešenjima, ali oni koji vole da uživaju u ekspresivnim izrazima lica naći će veliku radost u ovom filmu.

Film takođe pokazuje da je Leventeu Nađ Borušu identitet važna tema: u „Jovi“ se sve vrti oko složenog pitanja muškosti. Karči, koji postaje paranoičan, Žolti, koji pati od kompleksa inferiornosti i Gerge, koji je sociopata, svi imaju veoma opterećeno porodično poreklo. Scenarista/reditelj čak i izgovara ključnu frazu filma uz pomoć Gergea: ovo je strast dečaka, razorenih nemanjem oca, koji se, u nedostatku muškog uzora, snalaze u životu tamo-vamo i koliko god se trudili da dokažu da su i oni za nešto sposobni, nikada im ne postane jasno za šta su zapravo sposobni. Nije slučajno ni što je Karčijev i Katin sinčić mrtvorođen: on ne može da nastavi ovu liniju, ne može da bude deo ove zajedničke sudbine koja se ne uklapa u obrazac. I to puno odaje, što u epilogu vidimo samo dva ženska lika, majku i ćerku. One prekidaju lanac tragičnih događaja, a da muškarcima ne daju priliku da sve pokvare. Dakle, ovo će biti nešto iz Žoltijevog teksta, koji se sprema za pisca, velikog mađarskog porodičnog romana: ovo je takva priča, u kojoj budućnost može pripadati samo ženama.

Niskobudžetni, nesubvencionisani film „Jova“, snimljen je za samo 13 dana i nadajmo se da će – kao i prethodna dva filma Leventea Nađ Boruša – uskoro biti dostupan na HBO Max-u.

Emeke Berenji

Plakat za film „Jova” (Foto: vertigomedia.hu)