Kako živimo u jednom polako sasvim naopakom svetu, kada se desi nešto neočekivano lepo, prosto se nađemo zatečeni.

Odem ti ja pre neki dan u jednu prodavnicu velikog lanca supermarketa (pošto ovo nije mesto reklame, neću ga pominjati, ali nije ni previše bitan za priču), koji se nalazi malo dalje od centra našeg malog grada.

I kada sam izlazila sa parkinga, primetim na bivšem autobuskom stajalištu ispred pomenutog lanca tri devojke koje drže natpis BEOGRAD, ispisan flomasterom na velikom kartonu, od rasturene kutije. Odmahnem rukom u fazonu, žao mi je, ne idem tamo, i nastavim prema centru, međutim na semaforu se predomislim i ponovo skrenem na parking i opet do autobuskog stajališta, stanem i izađem iz kola.

-Devojke, teško će vas neko ovde pokupiti za Beograd, nije to taj pravac.

Vidim ne razumeju srpski, pređem na mađarski, tek me tu čudno pogledaju i jedna me pita da li govorim engleski. Kako je odgovor bio potvrdan, počnemo da razgovaramo i ponovim im na engleskom šta sam malopre rekla na srpskom. Kažem im da ću ih potrpati u kola sa sve stvarima i odvesti do benzinske pumpe ispred koje ljudi uglavnom stopiraju u pravcu Novog Sada i Beograda. Oduševiše se devojke i smestiše u kola. Tri devojčurka, po mojoj slobodnoj proceni svaka po maksimum dvadeset godina.

I za to kratko vreme dok sam ih odvezla do mesta sa kojeg mogu dalje da stopiraju, ispričaše mi da su iz Poljske i da imaju rutu kojom žele da prođu. Sada idu za Albaniju, pa za Hrvatsku, odande možda za Grčku, pa će onda videti, verovatno nazad za Poljsku.

Sad su stigle iz Mađarske i strašno su se tamo nervirale, jer su više od četiri sata stajale i stopirale, niko nije hteo da ih pokupi. Stalo je njih par (pa i jedan bi bio previše), da im ponudi prevoz, ali kao protivuslugu morale bi i one nešto da urade, možete slobodno da pogađate šta. Dakle, koliko perverznih skotova danas ima na planeti, da čovek ne poveruje. I to onih kojima bi ove devojčice mogle ćerke da budu. Kaže da ih je na kraju jedan čovek pokupio i tu ostavio da stopiraju za Beograd, verovatno ni on nije bio odavde, pa nije ni znao gde da ih ostavi.

Pitaju me da li sam nekada i ja stopirala, pa rekoh, mi kad smo bili klinci, stopirali smo i po Beogradu, nikakav problem nismo imali. I stvarno, sećam se kada sam krenula u srednju školu, dovoljno je bilo samo da dignem palac na stanici i neko bi sigurno stao da poveze nas par koji smo išli u školu. Da ne pričamo o tome kako su stariji od nas stopirali po bivšoj Jugi, išli na more i celu obalu prešli stopirajući.

Neka druga vremena.

Kada sam ih ostavila na stopu, poželela sam im sreću i rekla da se čuvaju, jer živimo u čudnom svetu. Rekle su mi da se ne brinem, čuvaće se iz sve snage.

Hrabre devojke.

Ulepšale su mi dan.

Nadam se da će ih sreća pratiti na putu i da će svi imati respekta prema njihovoj mladosti i lepoti.

I tako, ima i lepih stvari u životu. I više nego što mislimo.

Samo ih treba prepoznati.

Ilustracija (Foto: gogirlguides.com)