Izborni proces u Srbiji je fenomen za sebe. Ako nas neka inteligentnija vrsta posmatra iz svemira, verovatno su se izvalili na kauč i uz kokice, netremice i uz sporadičan prasak smeha, prate naš reality show. A šta je ono što im, kao zaprepašćenim gledaocima, on nudi?

Bugarski voz je već odavno out. Stigla je nova moda, pa smo tako na decembarskim izborima imali prilike da vidimo utovar glasača iz inostranstva i okupaciju Sava Centra u Beogradu.

U novoj junskoj epizodi istog serijala (koji bismo mogli nazvati nešto tipa „Igre prestola“ ili „Igre gladi“, u svakom slučaju, nekakve igre u kojima samo obični građani gube) desila se fenomenalna opsada novosadske Bastilje, iliti Novosadskog sajma. Oči svojim ušima verovati nisu mogle. Novosadski sajam je, izgleda, postao strateški SNS call centar odakle su se vršile razne (verovatno sve legalne i visoko etične) operacije praćenja igara. Ali ne lezi vraže, niotkuda se najednom pojavi nekakva troglava opozicija i krene da preispituje zakonitost ovih radnji. Utom kreće Bastilja u odbranu sa suzavcima i protivpožarnim vodenim mlazovima. (Ovde su se naši gledaoci vanzemaljci verovatno zagrcnuli od kokica i neverice.) Kasnije je SNS omladina, budućnost ove zemlje, naša deca, što bi se reklo, pobegla kroz zadnji ulaz sakrivajući svoja lica. Ne zna se da li od sramote ili je to pak beše ponos.

U jednoj tako izuzetno etičnoj i brižnoj atmosferi, gde se svi trude da izbori prođu u najboljem redu, pridržavajući se svih pravila, poštujući sve zakone i demokratske vrednosti, bilo je samo logično i očekivano da se jedan običan fotoreporter tretira kao kriminalac, lopov, neko ko će da vas prevari i učini vaš život nesrećnim. Jer, vi ste inače vrlo srećni i ponosni na svoj život i svoja dela u njemu. I onda dođe – fotoreporter.

Sento moja, joj

Fotografisala sam izbore u Senti decembra 2023. godine. To je za mene, kao novinara i fotografa, jedan vrlo stresan zadatak. Ne zato što je dokumentovanje izbora stresno, već zato što je dokumentovanje izbora u Srbiji stresno. I to ne u Srbiji generalno, nego pre svega u jednom malom mestu kao što je ovo naše. Što je mesto manje, to više pritiskaju neki umišljeni lokalni zakoni. I kao što je Kafka opisao u svom romanu „Zamak“, taj zamak (uporište seoske vlasti i njegovog „kralja“) jeste mesto odakle izlaze najneverovatnije društvene norme i kodeksi ponašanja. I nebitno što to sve nema nikakve veze sa zakonima Republike. Iskreno govoreći, kako se Republika ponaša, čudo što na lokalu ne vladaju otvoreni feudalizam ili robovlasništvo. Sve je to, i dalje, upakovano u neki demokratski celofan.

Iako je Republička izborna komisija izdala saopštenje da medijski radnici mogu neometano da rade svoj posao bez potrebe da se prethodno akredituju i traže dozvolu od bilo koga, uključujući ovde i lokalnu izbornu komisiju, kao fotoreporter sam morala da se najavim lokalnoj izbornoj komisiji i morala sam da dam tačan spisak biračkih mesta koja ću posetiti i fotografisati. Fotoreporterski posao nije takav da znate unapred kuda ćete i kad biti u toku dana i šta ćete fotografisati. Biračkih mesta ima mnogo, razbacani su po celom naselju i jedan ovakav zahtev umnogome mi je ograničio i otežao posao. Ipak, prihvatila sam ove uslove, iako nikako nisu bili zakonski osnovani. Dala sam im taj neki spisak i rekla hvala. Hvala što mi dozvoljavate da radim svoj posao i dokumentujem javni proces od javnog značaja na javnom mestu.

Fotoreporterski posao sam po sebi već nailazi na poteškoće na terenu, i bez ovih dodatnih ničim izazvanih kočnica. To je rad sa ljudima, ljude treba fotografisati za objavu i pritom ih treba razumeti i poštovati. Iako izbori jesu javni i svi članovi biračkih odbora, pa i glasači jesu učesnici u ovom javnom dešavanju, gde fotoreporter ima pravo da fotografiše svakoga, uvek se vodim ljudskošću i pratim gestikulaciju koju mi ljudi upućuju. Ukoliko neko ne želi da bude na fotografiji, to se svakako poštuje.

Biračko mesto br. 4

Uspela sam da odradim posao na nekolicini biračkih mesta bez problema i, po završetku zadatka, došla sam na biračko mesto gde je trebalo da iskoristim svoje pravo da glasam. To je bilo jedino biračko mesto na koje se prethodno nisam najavila kao fotoreporter. Htela sam da napravim jednu fotografiju gde se na stolu iza paravana vide prazni glasački listići sa hemijskom olovkom (što je klasična fotografija pokrivalica za izbore). Dakle, fotografija bez ljudi i bez zaokruženih brojeva na listićima.

Postoje te neke obične fotografije koje napravite samo jer su deo zadatka, ali to su fotografije koje kasnije bacite u kantu za smeće jer realno nisu dobre, nisu snažne, nisu večne, neće vas proslaviti, niti ući u istoriju, niti će učiniti da svet bude bolje mesto, niti imaju neku poruku, niti će ih iko ikad zaista pogledati. Njihova uloga će biti, možda, da ilustruju neki glupi tekst o suludosti izbora u Srbiji  – kao što je na primer ovaj. I to je bila upravo jedna takva fotografija. Potpuno nebitna. Sve dok se oko nje nije počelo odmotavati (ili, bolje rečeno, mrsiti) klupko…

Pre nego što sam uključila fotoaparat, predstavila sam se biračkom odboru, objasnila sam ko sam, šta sam radila u toku dana, da sam fotografisala i na ostalim biračkim mestima, da sam u kontaktu sa Gradskom kućom i da mi fali samo još jedna fotografija koju bih volela da napravim ovde. Objasnila sam i kako će fotografija izgledati. Prva reakcija tih ljudi je bila neprijateljski nastrojena, iako fotoaparat još nisam ni uključila. Kao – a šta ti, bre, hoćeš?

Generalno sam čula kako ljudi u Srbiji komuniciraju jedni s drugima, iako se lično držim dalje od toga, tako da retko imam prilike da osetim ovakvu jednu neprijatnost na sopstvenoj koži. Uglavnom, sećam se da mi se to desilo jednom dok sam čekala u redu u Domu zdravlja, pa mi se medicinska sestra obratila nadrndanim tonom kao da sam nešto skrivila, a zaista nisam. Verovatno je to deo „kulturnog“ koda na ovim prostorima, na koji nikako da se naviknem i svaki put se iznova zaprepastim.

Dakle, bili su vrlo neprijatni i neprijateljski nastrojeni prema meni. Kao da smo svi psi lutalice, izbezumljeni od gladi i očaja, oni u jednom čoporu, a ja dolazim kao izgnanik da im otmem poslednju kosku koju glođu već danima. Taj neki osećaj. Kasnije se situacija smirila, ne znam kako sad to – valjda je deo kulture da se prvo iznerviraš, porasteš spreman na borbu, kažeš nešto neprijatno i ružno, uznemiriš sagovornika, a posle pružiš ruku i ponudiš kafom. Ne zamerite – i dalje učim šta i kako.

Nakon što sam napravila fotografiju praznih glasačkih listića iza paravana, tu je krenula neka havarija. Iz nekog razloga je bio problem što sam stavila glasačke listiće na sto kod paravana. Čini se da nikad nećemo saznati zašto je to bio problem, jer se nadležni na republičkom nivou nisu oglasili povodom mog upita da mi objasne ovu nebulozu. Pretpostavljam da su bili zauzeti opremanjem biračkih mesta suzavcima i protivpožarnim, odnosno protivnarodnim,  aparatima.

Stajala sam nasred biračkog mesta broj 4 dok su oko mene ljudi pozivali razne telefonske brojeve i konsultovali se s nekim, onako poprilično u panici. U jednom trenutku mi nije dozvoljeno da glasam (žena je oštro stavila svoje ruke preko mojih glasačkih listića), a zatim mi nije bilo dozvoljeno da napustim biračko mesto. Prećeno mi je i policijom. Došla je osoba koja je bila kontrolor, bila je vrlo neljubazna i na moja pitanja mi nije dala odgovor, samo mi je okrenula leđa. Potom su me izbacili sa biračkom mesta, zbog čega sam im bila vrlo zahvalna jer sam i sama pokušavala da ga napustim već neko vreme.

Ako iz pravnog ugla sagledamo celu situaciju, nekoliko prava mi je prekršeno. Prvo, kao medijskom radniku, nije mi dozvoljeno da obavljam posao. Zatim, uskraćeno mi je ustavom zagarantovano pravo na glasanje i ustavom zagarantovano pravo na kretanje. I na kraju, naneta mi je verbalna uvreda. I sve je to trajalo neprijatno dugo.

Pre tačno godinu dana sam fotografisala izbore u Španiji, o čemu sam već i pisala. I nisam umela da se ponašam, stalno sam tražila neke dozvole, bogobojažljivo ulazila na biračka mesta da pitam smem li samo malo nešto da ufotkam, objašnjavala svima ko sam i šta radim. I svi su me gledali kao da sam pala s Marsa. Kasnije sam shvatila da za fotografisanje izbornog procesa uopšte nije potrebna nikakva dozvola, niti postoje ograničenja (osim, naravno, fotografisanje zaokruživanja glasačkih listića).

To je kao kad izađete iz okruženja u kojem ste dugo bili izloženi nasilju. Znate da nije u redu, ali navikli ste, postalo je deo vas. I teško vam je da se naučite da se ponašate normalno u normalnom okruženju. Potrebno vam je vreme, potrebna vam je podrška.

Tako će i Srbiji i njenom celokupnom društvu biti potrebno mnogo vremena i mnogo podrške i razumevanja na putu ka mentalnom i funkcionalnom ozdravljenju. Ako ikad odlučimo da izađemo iz tog nasilnog okruženja i da počnemo da se lečimo.

Glasački listići (Foto: Mina Delić)