Novosadska telenovela zvana spomenik „nevinim žrtvama 1944/45“, koja se emituje već petu sezonu, dolazi konačno do finala. Gradska vlast je iz trećeg pokušaja uspela da sprovede javnu nabavku i pronađe firme koje će postaviti spomenik, čijem podizanju se protivi dobar deo javnosti pošto na spisku žrtava ima i dokazanih zločinaca iz Drugog svetskog rata. Antifašistički front 23. oktobar (AF23X) nedavno je obelodanio imena više nespornih zločinaca i zatražio da se odustane od podizanja spomenika dok se ne precizira poimence kome će biti posvećen.

Pošto nadležni nisu reagovali na njihove pozive, mudri i preduzimljivi kao što i priliči pravim antifašistima, devojke i momci iz AF23X odlučili su da lažima političara suprotstave istinu. Već nakon prvog letimičnog pogleda na zvaničan spisak žrtava u Novom Sadu izdvojili su desetak imena nesumnjivih ratnih zločinaca, a prethodnih nedelja počeli su da izbacuju i kratke video klipove u kojima raskrinkavaju jedno po jedno ime, navodeći detalje iz sudskog procesa, izjave svedoka i priznanja samih zločinaca o sopstvenim (ne)delima.

Valjalo bi se vratiti na početak priče o spomeniku nevinim žrtvama Drugog svetskog rata u Novom Sadu – Srpski pokret obnove je još početkom devedesetih godina, nakon što je u Rajinoj šumi pronađeno više ljudskih posmrtnih ostataka, to predstavljao kao zločin partizana koji su streljali ugledne srpske domaćine. Tada je pokrenuta i prva inicijativa za podizanje spomenika tim „nevinim žrtvama“, ali nije prošla. Do danas istoričari nisu precizno utvrdili kome ti posmrtni ostaci pripadaju, mada više činjenica ide u prilog tvrdnji da su u pitanju Srbi koje je streljao mađarski okupator prilikom ulaska u Novi Sad, 1941. godine, a ne partizani 44-45.

Inače, „otpadnici“ iz SPO, današnji POKS, omogućili su prekrajanje vlasti i predaju Novog Sada naprednjacima 2012. godine, te pretpostavka da je izgradnja spomenika dug koji im Vučević&co vraćaju nije potpuno bez smisla. Ipak, izgradnju spomenika formalno je zatražila odbornička grupa Saveza vojvođanskih Mađara. I, kao što SPO/POKS ima kontinuitet kreativnog tumačenja prošlosti i pokušaja rehabilitacije osuđenih ratnih zločinaca, za slično je svojevremeno optuživan i SVM.

Još 2011. godine, prilikom donošenja Zakona o rehabilitaciji, došlo je do sukoba u tadašnjoj vladajućoj koaliciji između SVM i LSV, pa je zakon povučen „na popravku“. Sporan je bio prvobitan zahtev SVM da se imovina vraća svima koji su imali prebivalište na teritoriji Republike Srbije pre 6. aprila 1941. godine, što je, po tumačenju LSV, značilo da bi imovina mogla biti vraćena i pripadnicima kolaboracionističkih vlasti, folksdojčerima iz SS-divizija, pripadnicima NDH i drugih kvislinških formacija. Burna rasprava za epilog je imala to da je u zakonu precizirano da rehabilitovani ne mogu biti pripadnici kvislinških i okupacionih snaga koji su osuđeni za zločine.

I dok je saradnja SNS i POKS uglavnom odnosi na lokalni nivo, druženje SNS i SVM seže više, do samih predsedničkih visina, te verovatno iz tog ugla valja posmatrati i inicijativu za dizanje spomenika. Još u junu 2013. godine, na predlog poslanika te dve stranke, doneta je „Deklaracija o osudi akata protiv civilnog mađarskog stanovništva u Vojvodini počinjenih 1944. i 1945. godine“, da bi svega par dana kasnije usledilo i zajedničko odavanje počasti žrtvama u Čurugu, uz prisustvo oba predsednika – Tomislava Nikolića i Janoša Adera. Venci su tada postavljeni na spomen-obeležje nevinim srpskim žrtvama u takozvanom Topalovom magacinu, gde su vršene likvidacije 1942. godine, a zatim na novom spomeniku nevinim mađarskim žrtvama stradalim 1944. i 1945. godine, pored Stare Tise u Čurugu. Ti potezi su u delu javnosti tumačeni kao ustupci Mađarskoj i desničarskoj vlasti Viktora Orbana, radi podrške Srbiji na putu ka EU.

I ne, nije problem što su žrtvama svih nacionalnosti odate počasti koje zaslužuju. Upitno je izjednačavanje u smrti pripadnika mađarske fašističke okupacione vlasti i njihovih žrtava, pre svega Srba i Jevreja. U revanšu koji se ’44 odigrao zbog zločina počinjenih ranije, prilikom ulaska mađarske vojske u Bačku i Novi Sad, tokom Racije i više godina okupacije, bilo je odmazde, streljani su i likvidirani neki ljudi bez suda, među njima i oni bez ikakve krivice. Ipak, ta činjenica ne sme da sakrije drugu – ogroman broj njih jeste bio kriv i osuđen kao saradnik okupatora, potkazivač ili ratni zločinac.

Problem je što istoričari koji su radili na identifikovanju žrtava i stvaranju spiskova s njihovim imenima, u kojima jedni uz druge danas stoje nevini i njihovi dželati, nisu radili po uzusima struke već po diktatu političara. Jer, valja istaći još jednom – podizanje spomenika nisu tražili potomci žrtava ili udruženja boraca, nije ga tražio ni muzej ili arhiv. Tražili su ga političari. A oni uvek imaju samo jedan motiv – politički profit.

Nema veze što je nešto laž, nema veze što će žrtve ponovo biti povređene, nema veze što će grad biti osramoćen, važna je funkcija. Što je više sluđenih i međusobno suprotstavljenih, to je njihov posao lakši. Ako se već ne može potpuno sprečiti ta podla rabota, što im ne bi makar bila otežana? Zašto bismo se predali bez borbe? AF23X je to shvatio i na vreme krenuo. Šta vam kaže savest, treba li ih ostaviti same na tom putu?

 

Autor je novinar portala Autonomija.info i Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra. Takođe, za Autonomiju objavljuje i karikature, kojima se kritički osvrće na društvenu i političku stvarnost. 

(Slobodna reč)

 Dalibor Stupar, naslovna fotografija: N1